Room Number 78 》[h.s.]

53.

Ništa posebno za reć osim da upalite pjesmu gore 🔝🔝🔝 Idemo dalje 😄 Enjoy! :)x

Chapter 53 - "Coming Home"

Elodie's POV

"Elodie. Elodie, došli smo." začujem muški glas koji tiho govori pokraj mog uha, a zatim polako otvorim oči. Nepoznata svjetlost me bljesne te prekrijem lice rukom, a zatim progunđam i napokon se probudim, pogledam prema lijevo, "Došli smo." Harry kaže, a ja uzdahnem dok se polako budim. Kad shvatim da sam naslonjena na njegovu ramenu, naglo se odmaknem i prstom zataknem izgubljene pramenove svoje kose iza uha.

"Oh... dobro." odgovorim jutarnjim glasom iako je bio jedan sat kad smo sletjeli,  te se brzo ustanem sa sjedala, no Harry ne napravi ništa.

"Mogu li...?" pitam kad vidim da on nema namjeru ustati, a ja ne mogu proći.

"Želim razgovarati s tobom o nečemu."

"Mislim da nemamo o čemu razgovarati..." uzdahnem i pokušam proći pored njega, a on se namjerno ustane i stoji na mjestu samo da ne mogu proći, "Harry! Harry, makni se."

"Neću dok ti ne sjedneš ovdje i jebeno me ne poslušaš." ton mu se najednom promijeni, a ja se nasmijem.

"Gdje si bio četiri godine da razgovaraš sa mnom?" prijekorno ga pogledam. Otvori usta i želi nešto reći, no ja ga zaista nemam vremena slušati, "I nakon četiri godine misliš da mi možeš govoriti što da radim?" pitam ga, pucajući od ljutnje, a on ne kaže ništa, "Tužno, Harry." prosikćem i ustanem se kad vidim da su ljudi polako počeli napuštati svoja mjesta u avionu.

"Elodie, molim te." uhvati me za ruku i stane pred mene, a ja svoju ruku odmah istrgnem iz njegovih, iako sam više od ičega željela opet doznati kakve su Harryjeve ruke na dodir.

"Nemoj mi s tim molim te, molim te." kažem, a on se nasmije kad shvati što sam rekla. Ispala sam kao najveća glupača pred njim.

''Samo mi daj jedan tren, molim te.''

''Rekla sam da ne govoriš to.''

''Molim te, mogu li to govoriti?'' provocira me, a meni se stvarno ne svađa u jedan sat ujutro.