Room Number 78 》[h.s.]

78.

Ljudi, ja ću počet plakat... uvijek sam slaba na krajeve bilo čega... 😢 Iako još nije kraj (imamo još i epilog) ja... ne mogu vam opisati koliko sam tužna. I sretna. I koliko plačem. I smijem se. Ja... okej, vjeorjatno sam vam dosadna pa krenimo... Pjesmu za nastavak sam tražila dugo vremena, no ipak sam se odlučila za ovu gore, upalite je kad bude rečeno i... osjetite moju najveličanstveniju Helodie maštariju, staru već skoro godinu dana 😱😢 Helodie prelazi sve prepreke. ❤ Enjoy!

Chapter 78 - "The Finale"

Harry's POV

Čim sam otvorio oči, znao sam da nešto nedostaje. Da, sve što mi je Elodie dala, nestalo je. Kao i vjerojatno i njezino poštovanje prema meni. Ona trunka poštovanja, smrvio sam je. Zdrobio. Ustanem se s kauča na kojem sam nakon sinoćnje gigantske svađe zaspao, a prvo što mi je bilo na pameti je bila ona.

"Elodie..." promrmljam prvo pospano, a kad mi ne odgovori, malo se uspaničim, "Elodie?" ponovim glasnije, a moj glas odzvoni praznim hodnicima penthousea.

Ne. Opet se isto ponavlja. Opet je otišla.

"Ne." šapnem, a u idućem me trenu obliva hladan znoj, "Elodie?!" potrčim do kupaonice, zgrabim kvaku i zatresem vrata, vičući njezino ime kad sam shvatio da je zaključano.

"Jebote, jebote, jebote..." ponavljam i ugrabim prvu sjedalicu koja mi je došla pod ruku, "Elodie! Ako me čuješ, odmakni se! Razvalit ću vrata!" viknem, a kad ne začujem njezin odgovor, zažmirim i tresnem sjedalicom po vratima koja se prelome i uz veliki prasak tresnu na pod. Kad se prašina slegne, na podu ugledam komadiće razbivenog stakla. Tek tad primjetim kako na zidu nedostaje ogledalo.

"O, jebote..." sagnem se i prstima pređem preko komadića stakla kao da ga dodirom mogu popraviti, a onda se sledim kad na podu ugledam i kapljice krvi. Nekoliko je komadića stakla bilo umrljano krvlju. Drhtavo ga uzmem u ruke, a kad mi se u mislima pojavi slika kako si Elodie pokušava nauditi, naglim pokretom odbacim komadić stakla koji se odbije od zid i izgubi se među ostalim krhotinama.

"NE!" viknem i uhvatim se za glavu, nogom udarajući po svemu što je bilo u blizini, "NE! NE! NE!" zatresem policu, svi parfemi i kreme s nje padnu na pod i razlete se, a ja ih još dodatno prokinem nogom.

Iduće što se zatrese su moje ruke, zatim čitavo tijelo, usne, brada i... naposlijetku ramena.

"Ne... jebote, ne..." srušim se na pod, rukama se držeći za glavu. Tad su došli. Moji demoni su došli. Šaptali su mi grozne stvari, a nije bilo Elodie da ih svojim osmjehom otjera.

Zamisli je, Harry, kako uzima staklo. Povlači ga po svojim venama, a krv teče. Šiklja i kapa. No tebe nema. Ti si predobar za to. Ona plače, razdire se. Viče tvoje ime, a što ti radiš? Gledaš je kako se ubija. Pružaš joj žilet, daješ joj razlog da umre. Bodriš je, probadaš njezino nevino tijelo, uživaš u krvi. Uživaš gledajući svoje krvave ruke, a Elodie vrišti i moli te da prestaneš.