Avioni od papira

četiri - || osjeti glazbu ||

pustite pjesmu kada vidite riječ play
ostavite mišljenje o nastavku♡
_____________________________

Noah je nervozno pogledavao na sat kada je nakon škole stajao pred stanicom za autobus. U knjižnici se dogovorio sa Sebastianom da će se tu naći čim zazvoni posljednje zvono i otići u trgovinu, na Noahovo opće oduševljenje. Iako je želio vjerovati da će ga Sebastian uspjeti iznenaditi, znao je da ga je lako mogao napustiti i ostaviti da naivno čeka pred stanicom.

Skoro da je odmahnuo glavom i okrenuo se u drugom smjeru da nije vidio kako jedna kovrčava glava trči prema njemu. Na trenutak je samo zbunjeno stajao, još ne vjerujući svojim očima. Sebastian zadihano stane pred njega i sagne se, pohlepno uvlačeći dah u svoja pluća.

"Nikada ...", Sebastian započne, a zatim podigne prst i ponovno udahne. "Nemoj trčati na drugi kraj škole u čarapama."

"Jesi siguran da si dobro?" Noah zbunjeno izvije obrvu, ne znajući što bi rekao. Da mu pomogne? Da mu ponudi da se osloni na njega? Da šuti i pričeka?

"Daj mi minutu", Sebastian stavi ruke na kukove i pogleda prema nebu. 

"Trgovina se zatvara u šest", obavijesti ga nakon što pogleda na sat. Znao je da je ovo bio očajan pokušaj nastavljanja razgovora.

"Idemo", on udahne još jednom i onda se nasmiješi, kao da se ova njegova epizoda nije dogodila. Povuče Noaha za rukav njegove traper jakne i počne zaneseno pričati o proljetnim popustima i kako bi želio kupiti čitav rock odjel.

Noah nije pratio kretnje njegovih usana, niti je to pokušavao. Samo je, nasmijan, gledao u Sebastianove oči ispunjene sjajem. To je bilo nešto što nije mogao činiti dok je razgovarao sa drugim ljudima. Morao je obratiti pozornost na usne, dok bi ostale crte lica jednostavno bacio u drugi plan. Činilo mu se da samo jedan Sebastianov pogled može ispričati stotine priča da je to htio.

"Jesi li ikada bio u trgovini?" prekine ga u njegovom razmišljanju kada stanu pred ulazna vrata. Sjećao se da je prije odlazio sa ocem u kupovinu. Kupovali bi ona stara izdanja jazz izvođača koje je njegova obitelj obožavala. Sjećao se da je običavao navući slušalice i puštati glazbu dok je njegov otac rastreseno prolazio kroz redove albuma, mrmljajući kako nije znao koji već imaju.

Sve bi dao da ponovno može biti osmogodišnjak.

"Davno, jesam", odluči izbjeći detalje i slegne ramenima. 

Sebastian ga promotri, znajući da mu nije ugodno pričati o tome. Nabaci osmijeh i otvori ulazna vrata. Znao je da je vlasnik trgovine puštao glazbu sedamdesetih, čak iako to više nikada nije mogao čuti. Vlasnik je bio stariji čovjek, uvijek naslonjen na blagajnu sa novinama preko glave. 

Noah vidi kako se Sebastianove usne miču i kako se vlasnik diže sa svojega mjesta te ga vedro pozdravlja. Zatim pogleda u Noahovu smjeru i kimne glavom, zbunjen time što je gluh mladić ušao u njegovu trgovinu. Želio je nestati.

"Dođi, želim ti pokazati rock odjel", Sebastian se počne ponašati poput djeteta kada ugleda rock odjel, zguran u samom kutu radnje. Noah nikada nije bio prevelik obožavatelj takve glazbe, iako je sada bio spreman dati joj šansu.

Noah počne pratiti Sebastiana koji je nekim čudom već stajao pred nizom albuma za čija imena nikada nije čuo. Naravno da ih je Sebastian znao napamet.

"Najradije bih ti sve preporučio, ali da bih te navukao, moram ti dati pravu stvar", Sebastian mu namigne, na što Noah u potpunosti zanijemi. Kako ga je on točno mislio navući na glazbu? 

"Sebastiane, ne mislim da je ovo...", Noah zastane, tražeći prave riječi. "Kako misliš da ja to čujem?"

"Nisam ni rekao da moraš slušati ušima", Sebastian prevrne očima, iako je znao da se dečko pred njim slamao. Uspije odvratiti pogled i uzme jedan od albuma sa crnim omotom. 

"AC/DC. Jesi čuo za njih?" Sebastian uzbuđeno izvadi disk iz plastičnog omota i stavi ga u player. Nakratko se okrene prema, još uvijek nesigurnom, Noahu i izvadi slušalice te prikopča zvučnike.

"Nikada ih nisam slušao" Noah je sada zbilja želio otići, iako je dio njega bio znatiželjan.

"Sada sam malo uvrijeđen", Sebastian stavi ruku na srce, kao da ga je upravo pogodio metkom. "Ovaj se album zove Back in Black i kažem ti, genijalan je."

Sebastian uzme njegovu ruku, na što se Noah blago lecne, i položi ju na zvučnik. "Samo, pokušaj se koncetrirati na ono što osjećaš, dobro?"

Noah ne reče ništa, te samo kimne glavom.

Sebastian pritisne tipku play. "Ova se pjesma zove Hells Bells."

Tada se Sebastian odmakne i stane iza Noaha, dajući mu malo prostora.

Noah skeptično pogleda u njegovom pravcu, a zatim zastane.

Pod prstima osjeti lagane vibracije. Zatim se vibracije pojačaju, postanu konstante, a nakon toga osjeti jake udarce. Znao je da su to bili bubnjevi. 

Nije skidao osmijeh s lica.

Sklopi oči i pokuša zamisliti koncertnu dvoranu, divlje obožavatelje i svjetleću binu. Zamisli kako stoji pred bendom koji nikada nije vidio, a točno je znao što se dešavalo. Zaneseno počne kimati glavom u ritmu koji je dopirao kroz njegove prste. Skoro da je mogao dodirnuti samo srce albuma.

Sve je to vrijeme Sebastian gledao u Noaha, pratio je njegove pokrete, promatrao je onaj sanjivi izraz lica dok se svim silama trudio zamisliti ono što je osjetio pod prstima, gledao je kako se dečko bez nade vraćao iz svoje čahure. I smiješio se.

Ništa nije moglo nadjačati Noahov smijeh, pa ni glas Briana Johnsona u kojem je Sebastian oduvijek uživao. Trenutno ništa nije bilo glasnije i ugodnije za slušati od Noahova smijeha. Skoro da je požalio što je pjesma završila, jer je njegov izraz lica želio imati pred sobom još barem pet minuta.

Sebastian pauzira album i pogleda prema Noahu, koji je sada oba dlana držao na zvučnicima. Zurio je ispred sebe, potpuno izgubljena pogleda, a zatim pogleda prema Sebastianu. Dečku koji je, unatoč njegovom vjerovanju, uspio vratiti glazbu u njegov život.

"Sebastiane, ja...", Noah pokuša nešto reći, bilo što, ali ga glas jednostavno izda. Toliko je dugo mislio kako se ovakva stvar nikada neće desiti. Kako ju nikada više neće doživjeti. "Ne znam što bih rekao."

"Možda, Sebastian Dover je genijalan?" Sebastian stane pred njega sa pobjedničkim osmijehom na licu.

"Nećemo pretjerivati", Noah makne ruke sa zvučnika i zavuče ih u džepove.

"Sutra u isto vrijeme? Neću stati dok te ne pretvorim u rokera", Sebastian se nasloni na dlanove svojih ruku i stane ga gledati blesavim pogledom, na što Noah poprimi ružičastu boju u obrazima.

"Dogovoreno, rokeru." 

Noah se ne sjeća kada se zadnji put osjećao ovako živim. Bilo je nešto u vezi tog otkačenog dečka, nešto što ga je jednostavno tjeralo da mu se ponovno vrati.

 I po prvi put nije žalio niti jedan trenutak.