Avioni od papira

dvadeset dva - || ne idi unutra ||

Noah nije želio ustati iz kreveta. 

Samo je ležao na mekom madracu, nadajući se da, kada ustane, neće morati brinuti o Sebastianu koji je imao ranu na trbuhu te da će ga vidjeti danas u školi, kao da je sve ono što se desilo kroz ova dva dana bio samo loš san. Ako ustane, morat će se pomiriti s time da je sve to bilo stvarno i da ga tijelo boli nakon što protegne ukočene ruke.

Nije bio depresivan, niti si je ikada dopustio da pomisli o takvim stvarima, ali je u ovom trenutku imao osjećaj da je čitav svijet bacio svoju težinu na njegova prsa, nemilosrdno istiskujući zrak iz njegovih pluća. 

Majka mu je sinoć rekla kako neće morati ići u školu, stoga iskoristi jutro da se zatrpa u neurednoj hrpi pokrivača i jastuka i u potpunosti se izolira od sunčevih zraka. Osjećao se toliko slabo i nemoćno da je želio vikati i tući jastuk koji je upravo držao pod svojom glavom. Želio je izbaciti frustraciju iz sebe.

Nakratko pogleda na sat i vidi da je pola sedam ujutro. Očito se njegov tjelesni sat nije pokvario nakon dva dana, što mu je sada zadavalo glavobolju jer je njegovo čitavo biće bilo previše umorno da se podigne s kreveta. Trebao je san, jer je samo tada mogao pobjeći od trenutnih problema koji su se uvukli u njegov život.

"Noah", ne uspije čuti niti vidjeti svojeg oca koji je u tom trenutku ušao u sobu. Kada god napravi tužnu hrpu pokrivača i jastuka, znali su da je posrijedi nešto što oni nisu mogli razumjeti. Unatoč tome, njegov otac duboko uzdahne i povuče pokrivač nadolje, otkrivajući Noahovu neurednu tamnu kosu.

"Presvijetlo", Noah promumlja, opijen mirisom pokrivača. Naslijepo ga izvuče iz očevih ruku i ponovno ga prebaci preko glave, ne želeći se raspravljati o tome kako je njegovo ponašanje loše. Ne sada dok je bio zauzet žalovanjem.

Osjeti mrdanje na madracu, nakon čega ga zapljusne ponovni val svjetlosti kada njegov otac makne pokrivač s njegove glave. Namršti se i pogleda u lice osobe koja je upropastila njegovu pomno isplaniranu planinu.

"Tako se ne rješavaju problemi", otac se blago namršti.

"Ne govori mi kako da hiberniram", Noah se okrene na drugu stranu i prebaci jastuk preko glave. Stvarno nije razumio svoje stanje, jer nikada nije zatvarao roditelje iz svojeg života te je po prvi put u svojem životu želio biti sam, što je uključivalo planinu tužnih pokrivača i jastuka, razbijanje glave zbog trenutne situacije i gledanje neke drame na laptopu, svjestan toga da će vjerojatno plakati, jer je to uvijek činio dok je gledao takve filmove.

Njegov otac ga povuče za rame i okrene ga natrag prema sebi, usput mu prolazeći rukom kroz kosu. Noah nije znao je li to činio da smiri sebe ili njega, stoga ne kaže ništa te samo nastavi gledati u njegove oči.

"Ozbiljan sam, Noah", on nastavi. "Znam da sada želiš ignorirati čitavu situaciju, ali ne možeš zauvijek ležati ovdje."

"Meni baš dobro ide", povuče jastuk koji je bio njemu iza leđa te ga stavi ispred očeva lica.

On mu ga izvuče iz ruku i uzdahne, već polako zbunjen njegovim durenjem, "ne ponašaj se tako."

"Što želiš da učinim?" njegov otac osjeti poraženost u Noahovom glasu.

"Možeš početi tako što se nećeš sažalijevati, jer ti nisi napravio ništa loše", započne. "Umjesto da se tu zatvoriš, mogao bi-"

"Ne mogu u školu i ne mogu u bolnicu, mama je bila prilično jasna", prekine ga, olakšavajući mu njegov govor ohrabrenja.

"Ne želim te samog u onoj školi", njegov otac nakrivi glavu. "Majka ti je u pravu."

"Isto tako me ne želi u bolnici", Noah se uspravi na krevetu, polako shvaćajući da njegov otac neće tek tako otići.

"Da, zato sam sada ovdje", on se počeše po vratu. "Vozim te kada dođem s posla."

Noah iskolači oči, ne vjerujući onome što je sada pročitao s njegovih usana, "šališ se?"

"Ili te vozim, ili nastavljaš graditi tu planinu samosažaljenja", on se nasmije, usprkos situaciji koja je bila tmurnija od najmračnije oluje. "Ne želiš ići?"

"Želim", Noah počne kružiti prstom po jastuku, nadajući se kako će njegov otac shvatiti poruku da ne želi razgovarati o tom događaju, niti o razlogu zašto želi otići u bolnicu, iako su obojica toga bili svjesni. Znao je da je njegova majka bila prihvatljive naravi, stoga nije strahovao zbog njezine reakcije jer mu je možda samo davala prostora dok se ne oporavi, stavljajući razgovor o njegovoj seksualnosti u drugi plan. Njega je najviše brinula očeva reakcija, jer je od trenutka kada je izašao iz bolnice imao osjećaj da su njihovi zagrljaji bili ukočeni i forsirani. Da, bio je siguran u to da mu otac ne zamjera niti ga planira mrziti zbog toga što ima dečka, ali je vjerojatno tek trebao prihvatiti tu činjenicu.

Zato mu je ovo njegovo popuštanje bilo i više nego čudno.

"Onda je to sređeno", on ga potapša po ramenu.

"Mogu te nešto pitati?" plavooki dečko je par trenutaka navlačio donju usnu zubima, ne znajući želi li on zaista čuti odgovor na njegovo pitanje.

Njegov otac kimne glavom.

"Što misliš o meni?" Noah pročisti grlo. "Znaš, nakon što si čuo razlog zbog kojeg su nas napali."

"Mislim da si i dalje dečko koji ne treba nositi džemper pred kraj svibnja", on izgovori nakon par trenutaka šutnje.

"Ozbiljan sam", Noah se nasmiješi.

"Jesi sretan s njim?"

Noah ostane zatečen tim pitanjem, ali ipak smogne snage da kimne glavom.

"Tko sam ja da ti branim da budeš sretan, Noah?" uzme njegovu blijedu ruku u svoju, kružeći palcem po njegovom dlanu, samo da bi ju par trenutaka kasnije ispustio.

"Vidimo se poslijepodne", i uz te riječi napusti njegovu sobu.

*

Noah je posljednjih sat vremena proveo kružeći po svojoj sobi, neprestano se brinući o Sebastianu, o kojem nije čuo niti riječ od kako je jučer izašao iz bolnice. Da, ovo hodanje mu stvarno nije potrebno jer treba mirovati zbog bolova, ali je sada bio previše uvučen u svoje misli da brine o takvim stvarima.

Njegov otac uđe u sobu dvadeset minuta kasnije, vrteći ključeve oko prstiju, "spreman?"

Nije morao reći više ni riječi, jer je Noah već oblačio jaknu i zaputio se prema stubištu.

Noah se u potpunosti isključio dok su se vozili prema bolnici. Njegov otac si je našao stanicu sa jazz glazbom, ili je to Noah pretpostavio, dok je sjedio na suvozačevom mjestu, glave naslonjene na prozor. Kucao je prstima po naslonu, time izbacujući nervozu i frustraciju koja se nakupila u njemu u posljednjih pola sata.

Istina je bila da njegov otac nikako nije mogao razumjeti svojeg sina, jer ga nikada nije vidio da se zanima za isti spol. Da, on uopće nije pokazivao nikakvu želju za vezu, te tako nikako nije mogao znati što Noah želi. Ali ga je ovo u potpunosti izbacilo sa tračnica. Postoji li još hrpa stvari koje mu Noah ne govori? Je li on bio dobro?

Nakratko pogleda u svojeg sina, koji je trenutno lupao prstima po sjedištu, usana stisnutih u ravnu crtu. Mrštio se dok je gledao u cestu, vidno izgubljen u svojim mislima.

Stvarno se nadao da je on u redu.

Nakon mirne vožnje, parkiraju se na parkiralištu iza bolnice. Noah nije gubio vrijeme dok je skidao sigurnosni pojas sa sebe, brzo otvarajući vrata.

Toliko je bio zaokupljen željom da otrči u Sebastianovu sobu da nije primijetio dvije figure koje su upravo izlazile iz bolnice, od kojih je jedna željela stići do njega prije nego on uđe unutra.

Liv nespretno skoči sa stubišta i zaleti se prema njemu, jedva dolazeći do zraka.

Ona nije izgledala dobro, zapravo, izgledala je kao da ju je upravo ispljunio uragan.

"Noah, ne idi unutra."