Avioni od papira

dvadeset osam - || gotovo je ||

osamnaest sati ranije

Sebastian se okrene u svojem krevetu te pokuša navući vrlo neudoban poplun preko svojega tijela, samo da bi mrzovoljno uzdahnuo jer nije mogao bezbolno saviti svoje tijelo. Shvativši kako nema šanse da uspije u naizgled jednostavnom pothvatu, raširi ruke te ih pusti da se klate u zraku dok je očima promatrao sitne točkice koje su krasile plafon njegove bolničke sobe.

Počne raditi nasumične zvukove uz pomoć usana dok je pokušavao smisliti način da prebaci taj prokleti poplun preko svojeg tijela. Bio je previše sitan za navlaku, tako da je poplun stalno bježao na jednu stranu, ostavljajući ga bez prave zaštite u svježoj noći. Na trenutak zadrhti, proklinjući proljeće koje je moralo baš ovu večer izabrati da se ponaša kao kasna jesen.

Zapravo nije bilo još toliko kasno, mogao je pozvati neku od medicinskih sestri da to srede za njega, ali je bio previše lijen da protegne ruku i dotakne gumb na noćnom ormariću. Rukama podvuče jastuk ispod svoje glave i duboko uzdahne, ne znajući što bi radio. Da spava? Da ih ipak pozove i navede ih da pričaju s njim?

Od kako je Noah otišao, samo je jedna medicinska sestra ušla da provjeri kako je i kaže mu da će mu donijeti ručak. Već su prošla četiri sata od tog malog susreta sa drugim ljudskim bićem. Možda bi čak i uspio ustati te se prošetati hodnikom, ali su mu noge bile samo hrpa beskorisnih kostiju.

Tek kada se napokon odluči da ipak pokuša ustati i protegne noge unatoč očiglednom naporu zbog trbuha, začuje vrlo poznat glas u hodniku i, da je sada imao tu mogućnost, skočio bi kroz prozor samo da ga ne dočeka prizor koji slijedi.

Njegov otac praktički slomi vrata kada u svojim vojničkim čizmama uđe u prostoriju. Sebastian u svojim plućima osjeti kako se temperatura prostorije polako spušta na ništicu. Teško proguta slinu koja mu se nakupila u grlu, što zbog nevjerice, što zbog šoka koji je vibrirao u jagodicama njegovih prstiju. Imao je osjećaj da su mu se noge odrezale.

Njegov otac se zaustavi ispred njegovog kreveta, gledajuća ga ispod oka, pogledom koji je imao namjeru da ga ponizi. Sebastian se nalakti, trudeći se da bude barem malo izdignut, barem malo iznad tla na koji ga je očev pogled spustio. Otvori usta ali ih odmah zatvori, sjetivši se posljednje susreta s ocem kojeg je nekada gledao sa obožavanjem.

"Tvoja majka mi je rekla da je onaj žohar bio ovdje", prema njegovom izrazu gađenja, Sebastian je lako pretpostavio o kome je govorio. Stisne ruke u šake, toliko jako da si je noktima probio kožu, osjećajući blago peckanje u dlanovima.

"Imaš li što reći na to?"

Sebastian nastavi šutjeti.

"Pitao sam te nešto", približi mu se, ne dajući mu šansu da ustukne.

"Ne", Sebastian tiho izusti, još više posramljen strahom koji ga je gušio. "nemam."

"Ne, što?"

Ne, ti nasilni manijače.

"Ne, gospodine", pregrize jezik prije nego je rekao ono što mu je prošlo kroz mozak.

"Jasno ti je da je to zadnji put da sramotiš moje ime?" njegov otac ne vidi Sebastianovo užasnuto lice, a i da je to prepoznao, odluči ga ignorirati.

Koliko se ja sjećam, odrekao si me se.

"Da, gospodine", način na koji je to izgovarao, mehanički i bez razmišljanja, ga je toliko plašio da se bojao misliti o svojoj budućnosti. 

"Kada izađeš odavde, nazvat ćeš me na ovaj mobitel", otac mu pruži obični mobitel na gumbe, namjerno mu uskrativši pristup internetu. "na njemu je memoriran moj broj."