Avioni od papira

deset - || on je poseban ||

ostavite pokoji usputni komentar i uživajte ♡  
________

Prošla su tri dana od kada je Noah zadnji put razgovarao sa Sebastianom. Izbjegavao ga je na odmorima, a u učionici je sjedio što je dalje mogao. Također je zaobilazio knjižnicu u širokom luku, jer je znao da će ga tamo prvo tražiti. Jedan dan je cijelo vrijeme kružio policama samo kako bi izbjegao njegov pogled.

Sebastian je isprva očajnički pokušavao stupiti u kontakt sa tvrdoglavim prijateljem, sve dok nije shvatio da je s vremenom izgledao poput budale. Bilo je očito da je Noah iz njemu nepoznatog razloga odlučio ignorirati njegovo postojanje. Ipak, iskoristio bi svaku priliku da pokuša ponovno. Da ga pokuša odvojiti od ostalih učenika u hodniku i porazgovarati.

"Noah!" Sebastian vikne kada ugleda pramenove smeđe kose koji vire iznad vrata ormarića. Bilo je to prvi put u dva dana da ga je uspio vidjeti izvan nastave. Zatim se udari rukom od čelo jer je zaboravio da ga Noah uopće ne može čuti.

Priđe mu s leđa i nježno ga potapša po ramenu, "Noah."

Noah se brzo okrene i udari leđima od susjedni ormarić kada se njegove oči spoje sa smeđima koje je zbilja želio izbjeći. "Sebastiane, ja...", Noah započne, a zatim iskoristi gužvu i Sebastianovu smetenost te se zabije u grupu nogometaša koji su upravo izlazili iz školske dvorane.

Sebastian iskoristi njegovu nespretnost i povuče ga za lakat. "Što ti je?"

"Slušaj, nije da mi nisi simpatičan, jer jesi", Noah pokuša objasniti situaciju, iako je znao da su mu šanse za to male. Nije smio spominjati Keitha. "Ali se ne mogu družiti s tobom."

"Ti se šališ, zar ne?"  Sebastian ga zbunjeno pogleda, njegov izraz lica je bio komičan. 

"Ne, nimalo", Noah počne otvarati i zatvarati usta poput ribe na suhom. Nervoza ga je tjerala da kaže stvari koje ne bi trebao. Čak je sada zvučao i pomalo sarkastično.

"Ne sjećam se da sam te povrijedio", Sebastian ga pogleda, pomalo uvrijeđen Noahovim tonom. "Jer ako jesam, žao mi je."

"Nisi, samo... do mene je", Noah frustrirano prođe rukom kroz kosu i pogleda u stranu, ne želeći znati što mu je Sebastian htio reći.

"Do tebe?" Sebastian ponovi njegove riječi, ali je bilo očito da je Noah izbjegavao njegov pogled.

Ne želeći pokušavati, Sebastian pusti njegov lakat i posprdno se nasmije samome sebi, "nema problema."

Par trenutaka kasnije, Noah pogleda prema drugom kraju hodnika, gdje je Sebastian snažno zalupio vratima. Mogao je zamisliti jačinu udarca zbog kojeg je pola učenika okrenulo glave prema Sebastianu.

Keith kimne glavom prema Noahovom smjeru. Bio je zadovoljan situacijom.

"Mrzim te", Noah šapne sebi u bradu.

*

"Samo ne shvaćam zašto me izbjegava", Sebastian je sjedio na klupi u parku i vrtio kamenčić među prstima.

"Jesi nešto napravio? Ponekad znaš biti užasno naporan. I glasan. Ponajviše glasan", njegova rođakinja Liv, koja je ovaj vikend provodila sa obitelji Dover, je strpljivo slušala Sebastiana i potiho prevrtala očima jer se on ponašao poput trinaestogodišnjakinje.

"Nisam!" Sebastian brzo odvrati.

Liv ga značajno pogleda.

"U redu, možda jesam glasan, ali to njemu ne smeta. Vjeruj mi", Sebastian podigne ruke u znak obrane. "Uostalom, zbilja sam se trudio."

Liv izvije obrvu, užasno ga podsjećajući na samoga sebe. Mnogi bi ih stranci zamijenili za brata i sestru. "Nisi ga valjda preplašio onom svojom glazbom?"