Avioni od papira

četrdeset četiri - || ono što skrivamo ||

ostavljajte komentare and enjoy!
___________________
Noah je, nakon što je uzbuđenim, hitrim korakom jurio ulicama Manchestera do svojeg doma, bio vidno iznenađen kada je njegov otac povukao rukav jakne koju je upravo skidao u hodniku. Znao je da je time želio dobiti njegovu pažnju, stoga nije previše razmišljao o tome kada se okrenuo prema njemu, kimajući glavom. Njegov otac nije bio previše strog čovjek, niti je to ikada pokušao biti, ali je zbog izraza na njegovom licu i crta koje tu obično nisu bile, čak povjerovao u suprotno.

"Je li se nešto dogodilo?" Noah uspori korak, ostajući skamenjen na mjestu dok je pokušavao shvatiti što ga je moglo toliko uznemiriti da ga zaustavi na hodniku. "Gdje je mama?"

"Otišla je u trgovinu", on odmahne rukom te ga požuri prema dnevnoj sobi, gdje se obojica smjeste na kauč. Noah je i dalje bio zbunjen, ruku prekriženih u krilu dok je tapkao nogom od pod, čekajući nešto. Bilo što, samo da razumije što se događa. 

Njegov otac uzdahne, te se okrene prema njemu. "Noah, jesi li ti dobro?"

Noah izvije obrvu na to pitanje, blago otvarajući usta dok je odmahivao glavom, previše sporo da bi se to uopće moglo tako nazvati. "Da, valjda?"

"Tvoja mama i ja smo pričali o tome da si propustio par termina s psihologom", naglo se zaustavi, rukom prolazeći preko brade, pokušavajući složiti svoj uzburkani tok misli u smislenu rečenicu. Par sekundi prođe među njima, njegov otac previše rastresen svime čemu je svjedočio glede svojeg sina da bi znao što mu je činiti dok je Noah već pripremao izlike, koje su djelomično bile istinite.

"Žao mi je", Noah se počeše po vratu, trudeći se da barem izgleda kao da je imao sve pod kontrolom. "nisam se osjećao najbolje kada sam o svemu što se dogodilo razgovarao sa strancem koji je pola vremena samo grizao svoju olovku", tinejdžer među njima se nije želio toliko otvoriti, niti je znao što je ovo njegovo malo izbacivanje emocija značilo, ali kada vidi kako se lice njegovog oca ublaži te ga potapša po ramenu, shvati da je radio ono što je trebao činiti kod tog psihologa - trebao je razgovor.

"Trebao si nam reći da nisi zadovoljan", muškarac odmahne glavom, čudeći se kako njegov sin nije komunicirao s njima u zadnje vrijeme, što je držao za sebe, ali je znao da je Nora bila napeta. "pronašli bismo neko rješenje".

Noah se tiho nasmiješi, promatrajući kako lice njegovog oca svim silama pokušava navući prijateljski osmijeh na kiseli izraz koji je imao cijelo ovo vrijeme, dok je zauzimao ulogu koju je obično preuzimala njegova supruga. Njegov sin više nije bio dječak kojem je uz kupljeni sladoled mogao riješiti problem, niti ga je mogao zapanjiti nekim jadnim mađioničarskim trikom, sada je bio vlastita osoba, što ga na neki način i prestravi.

"Možda će ovo zvučati jako neuvjerljivo ali", dečko prođe rukom kroz kosu i zastane na trenutak, nadajući se da će ga uspjeti shvatiti. "radim na tome, to što sam se uključio u izvannastavnu aktivnost mi pomaže u svemu i bilo bi mi drago da ti i mama to podržavate."

"Spominjala mi je to, nešto sa organiziranjem utakmica, zar ne?" protrlja sljepoočnice kada se pokuša prisjetiti kratkog odgovora svoje supruge na pitanje gdje njegov sin stalno trči nakon nastave. "Lijepo je to, samo nisam znao da voliš nogomet."

"Nije mi među najdražim stvarima", Noah se nasmije. "ali mi se iz nekog razloga sviđa to što radim."

Njegov je otac pozorno slušao izgovorene riječi dok je, iako se trudio to sakriti, proučavao način na koji je govorio, njegovo nervozno lomljenje prstiju i kako je često gledao u stranu, kao da je zadržavao djeliće istine. Znao ga je dovoljno dugo, cijeli život, da zna kako je skrivao nešto veliko. Bestraga, iskrao se iz kuće prije dva tjedna, što je bio dovoljan znak za uzbunu, iako im je Liv rekla da je došao njoj.