Avioni od papira

petnaest - || neću odustati od tebe ||

Noah nije mogao vjerovati svojim očima kada je na prijavama za nogometnu momčad pročitao Sebastianovo ime. Jedan dio njega je snažno vjerovao da će Sebastian odbiti Keithovu ponudu i da će vidjeti kroz Noahove loše izlike.

Saznanje da je uspio uvjeriti Sebastiana i odgurnuti ga dalje od sebe je bilo ponajviše bolno, a zatim i užasavajuće. Nije znao zašto bi Keith otišao tako daleko i obojici vukao živce, niti je to mogao shvatiti.

Znao je samo da sinoć nije mogao spavati te da su njegovi podočnjaci izrazito vidljivi. Stalno je trljao svoje oči i pokušavao ih naviknuti na zrake sunca, ali je bol u gornjem predjelu glave bila previše snažna da bi uspio. Danas je, baš kao i jučer, izgledao poput klošara. Nije se čak ni potrudio promijeniti jučerašnju odjeću. Ušao je u razred u staroj, sivoj trenirci i zelenoj majici sa superherojem kojeg je volio u djetinjstvu.

Par osoba se zbunjeno okrenulo. Nisu shvaćali što se to dešavalo s dečkom koji je običavao nositi džempere i plave traperice. Noah nije obraćao pažnju na njih kada se, bez imalo elegancije, stropoštao na stolac.

Ovaj sat je mnogo teži od ostalih. Obično bi se samo zavukao u svoj kut i ignorirao ostatak razreda, ali ne i sada. Ne kada je ovaj sat Sebastian sjedio pored njega. Požalio je što nije obukao majicu dugih rukava, jer bi tada mogao navlačiti rukav preko svojih prstiju i smiriti svoju anksioznost, barem na par trenutaka. Sada je samo vukao nokte po unutarnjoj strani ruku, pokušavajući smiriti svoje nemirne misli.

Nije bio ovako anksiozan od kada je izgubio sluh. Tek se privikavao na svoj novi život i tek je pokušavao shvatiti ono što mu je tek dolazilo pred vrata. Mislio je da se nikada neće vratiti tom osjećaju.

Bilo je smiješno, zapravo. Kako te jedna osoba može izbaciti sa tračnica kojima si mirno putovao i gledao ravno naprijed. Sada je gledao u svim smjerovima, očajnički pokušavajući pronaći onaj stari smjer kojim je mirno hodao.

Sebastian uđe u razred crvena lica. Na vratu je imao par vlati trave koje su ostale zalijepljene uz njegov znoj. Nadlakticom i dlanovima obriše mokro čelo i pažljivo sjedne pored Noaha koji je mogao osjetiti jak miris muškog dezodoransa.

Niti jedan se nije usudio reći nešto. Sebastian je vukao vezice svojih sportskih hlača i mumljao sebi u bradu dok je Noah još uvijek povlačio nokte po rukama.

Krajičkom oka ga vidi što radi. Sebastian, sada uznemiren prizorom pored sebe, uzme jednu Noahovu ruku i položi ju na stol, "nemoj to raditi."

"Zašto si tako odjeven?" Noahova znatiželja je u tom trenutku bila brža od njegove pameti, jer je navikao viđati Sebastiana u crnim trapericama, majicama sa raznim bendovima i povremeno sa kožnom jaknom.

Sebastian koji je sjedio pored njega je nosio crni duks i sivu trenirku.

"Danas je nadmetanje za ulazak u nogometni tim. Ne mogu trčati u uskim hlačama", Sebastian se nasmije, iako su obojica znali da je to bilo preko njegove volje. Samo je želio baciti tu glupu odjeću sa sebe i obući ono u čemu se najbolje osjećao.

"Nisi mi rekao da si se prijavio za to", Noah odvrati toliko slabašno da je jedva čekao ulazak profesora. Nije mogao trpjeti ovu nelagodu koju je trenutno osjećao.

"To je bio tvoj prijedlog, sjećaš se?" Sebastian ga pogleda i Noah se mogao zakleti da je koristio osuđujući ton glasa.

"Da, znam", poželi ponovno vući nokte po rukama, no kako ga je Sebastian pogledao onaj prvi put kada ga je uhvatio da to radi, samo je frustrirano prošao rukom kroz kosu i nastavio grickati usnu. Nije pomagalo, još uvijek je imao osjećaj da se guši. Ovaj privid da je sve u redu je bio užasan.

Ništa nije bilo u redu.

"Čekaj", Noah ga ponovno promotri. "Zašto si tako znojan ako su nadmetanja tek poslije nastave?"