Avioni od papira

trideset - || ovo ti je u krvi ||

hello, prije nego počnete čitati, moram nešto reći a vezano je za ovu knjigu. Kako je ovo poglavlje točka gdje se Sebastianov i Noahov život razdvajaju -ne znači da se više neće vidjeti, koja bi poanta ove priče onda bila- odlučila sam kako će svako poglavlje koje napišem biti posvećeno samo jednom liku. Ovo je Sebastianovo, sljedeće je Noahovo and so on. U get me? Želim da imate bolji uvid u obje strane priče, a kako se radnja bude razvijala, tako će i poglavlja biti duža. Trust me, trebaju biti duža. Ali priča još nema kraj u skoroj budućnosti. Imam toliko stvari za napisati so, nemojte misliti da je prošli nastavak bio goodbye u smislu g o o d b y e. To je samo još jedna prekretnica.

S time na umu, enjoy!
________

Sebastian je koristio svu snagu koju je uspio prikupiti u svojem tijelu da obuzda nagon koji ga je tjerao da potrči za Noahom. Stisne zube i stegne prste oko mobitela te se okrene prema hladnim zidovima bolnice, fokusirajući se na jednu beznačajnu mrlju na fasadi. Nije se smio okrenuti punih pet minuta dok nije bio siguran da je Noah otišao dovoljno daleko da ga ne vidi u gužvi prolaznika. Duboko udahne kako bi se smirio, susrećući se s crnim kombijem koji se upravo parkirao pred bolnicom.

"Dover", vrata kombija se otvore, dopuštajući Sebastianu da se približi i bolje pogleda osobu koja ga je zvala. Bio je to visok mladić, možda par godina stariji od njega samog. Nije imao vremena da sada žaluje za svojim izgubljenim sretnim danima, pogotovo što je temperatura pala ispod ništice. Hladnoća počne tjerati jezu kroz njegovu kožu, zbog čega uskoči u toplu unutrašnjost kombija bez da je razmislio o svojim mogućnostima. Kao da ih je imao mnogo.

"Presvuci se u ovo", stariji dečko mu u ruke gurne običnu pamučnu majicu, koju on zbunjeno stisne među prstima, mršteći se dok promatra lice skriveno među sjenama kombija.

Nakon zbunjenog pogleda, dečko samo prevrne očima. "Samo to napravi."

Nije želio probleme, ne nakon što je upravo izgubio vjerojatno posljednju šansu da pobjegne od svega. Počne svlačiti majicu koju mu je donijela Liv prije dva dana, te na sebe obuče crnu majicu s printom koji je očito čak i vozač ovog kombija imao.

"Kada dođemo do skladišta, ući ćeš na stražnja vrata i otići do kancelarije. Zadnja vrata u hodniku", zapali cigaretu nakon što kratko izgovori ono što se od njega očekivalo da kaže. Samo zato što ga je šef natjerao da dođe po malog balavca ne znači da ga mora voditi za ruku.

"Zar me otac neće pričekati ispred ulaza?" dio njega nije želio da ga on dočeka. 

"Čuj, on ima pametnijeg posla. Stvarno ne znam zašto tebe gura. Izgledaš kao prosječni šmokljan kojem bih ukrao užinu u srednjoj", nasloni se na crna sjedala, udišući dim cigarete. Tek bi ponekad Sebastian uspio vidjeti njegovo lice kada bi ga žeravica na vrhu cigarete osvijetlila.

"Dovoljno je da on zna", odvrati, više da bi prekinuo tišinu nego da započne razgovor. "Iskreno, najradije bih se bacio pod vlak."

"Ne, samo ćeš zaprljati tračnice. Ja bih na tvojem mjestu uzeo lijekove. Bit će dramatičnije, onako baš u stilu propale rock zvijezde", slegne ramenima, što zaprepasti Sebastiana. Zar je bilo u redu da se ovako šali s tim stvarima?

"Bonus bodovi ako ostaviš srcedrapajuću poruku svojoj povrijeđenoj djevojci", oglasi se vozač koji je, uzevši u obzir da izgleda vrlo mladoliko, vjerojatno bio u istom rangu kao i osoba pred njim.

"Dečku", kovrčavi uzdahne, prihvaćajući svoju sudbinu tragičnog tinejdžera.

"Skandalozno", podsmjehne se i baci cigaretu kroz otvoren prozor. "budeš li to napravio, reci mi. Imam dobrog dobavljača robe."

"Jesi ti realan?" vozač se nakratko okrene, dopuštajući Sebastianu da ga vidi. Sitne oči su se još više suzile nakon što je maknuo tamnu kosu s čela. "Tony je sranje."