Avioni od papira

četrdeset - || loš lažljivac ||

Noah je već deset minuta sjedio pred računalom i pokušavao smisliti dovoljno dobru poruku u kojoj bi planeru srednjoškolskog tima u Sheffieldu napisao da želi zakazati termin utakmice, ali se već na početku suočio s par problema; prvi je bio da mu Keith nije rekao kada su najpogodniji datumi za termine jer nije bio upoznat s rasporedom maturanata, drugi je bio da nikada nije ugovarao termin stoga nije znao što je trebao napisati i treće je bilo da on uopće nije trebao biti u trenerovom uredu izvan sati treninga.

K tome mu nije pomagalo što mu je glava pucala od ne tako lijepog provoda od pretprošle večeri - još je mogao zamisliti sve što mu je majka govorila nakon što se probudio u nedjelju prijepodne, uspijevajući prespavati dobar dio dana. Objasnila mu je kako se našao doma i da se nije ljutila na njega, te je odlučio da će morati pronaći Liv i zahvaliti joj se.

Nekoliko puta kucne prstima od tipkovnicu, nasumično pišući i brišući slova, samo da bi se opet našao pred praznim ekranom. Uzdahne i uzme mobitel, odlučujući da je bolje da se javi Keithu i upita ga o svemu tome nego da nešto uprska zbog nedostatka iskustva. Ustane sa stolca i izađe iz prostorije, shvativši da je vrlo vjerojatno trebao otići na sat umjesto da ovdje gubi vrijeme dok ga je čekao. Vjerojatno je i sam bio na nastavi.

Mobitel ugura u džep traper jakne koju nije želio skinuti iako je bilo relativno toplo unutar zidova škole, te se zaputi natrag prema hodniku koji je vodio u učionicu biologije. Koliko god mu taj predmet bio mrzak, uz sve što se događalo, sjedenje u razredu u kojem su raspravljali o anatomiji ljudskog tijela je bilo zapravo i osvježavajuće. Podsjetilo ga je na vrijeme kada mu je jedina muka bila nastava i hoće li moći naučiti nekoliko stranica skripte u jednoj večeri.

Otvori bez kucanja te prevali ispriku preko jezika kada ga profesor mrko pogleda zbog kašnjenja, doduše, taj je profesor više bio iznenađen nego ljut - nije očekivao da će netko poput njega kasniti. Ipak, samo mu odgovori da sjedne na svoje mjesto te nastavi s predavanjem. Noah se istovremeno sruši u klupu u drugom redu, pored djevojke koja je s njim sjedila na likovnom. Ona mahne u njegovom smjeru te ga upita kako je, nakon čega vrati pažnju na profesora.

On izvadi bilježnicu i kemijsku olovku iz torbe, te se natjera da prati ono što je profesor govorio, ali je sav njegov napor bio bezuspješan. Čitavo vrijeme su mu kroz glavu prolazile stvari koje mu je rekao Keith te se pokušavao prisjetiti razloga zbog kojeg si je dopustio da pije, ali je samo uspio pokrenuti još jednu glavobolju. Protrlja sljepoočnice i trepne par puta da se napokon trgne iz lošeg raspoloženja, ali se nije činilo da će uspjeti u skorije vrijeme.

Nakon četrdeset minuta, pakirao je bilježnicu koju je po prvi put ostavio praznom nakon predavanja te kemijsku ugura u traper jaknu. Djevojka pored njega, Bonnie ako se dobro sjećao, ga promotri i tužno se namršti. "Oprosti ako sam malo napadna, ali jesi li ti dobro?"

On povuče zip na torbi i navuče ju preko jednog ramena. "Da, zašto?"

"Nekako si rastresen", kratko mu odvrati, svjesna toga da mu je bilo neugodno što uopće raspravlja o njegovim problemima. Znala je iz vlastitog iskustva da ne bi trebao gurati probleme u zabačeni kraj mozga dok ne eksplodira od svega. "ako hoćeš, možemo razgovarati na velikoj pauzi."

"Hvala ti ali to zbilja nije potrebno", odbije ju bez da je razmislio o tome. Jednostavno nije želio još ljudi koji će prisilno ulaziti u njegov život i secirati ga koliko je dug i širok. Bonnie nije imala loše namjere, samo je bio previše umoran za razgovore koji nisu vodili ničemu.

Prije nego li je ona uspjela nešto reći, on ju pozdravi i okrene se na petama, istovremeno vadeći mobitel da provjeri je li mu se javio Keith. Nije. "Još mi samo ovo treba."