Avioni od papira

trideset šest - || previše tražiš od mene ||

Sebastian je grizao zanoktice na prstima dok je pokušavao shvatiti što mu je Ben već po treći put objašnjavao. Istina je bila da je premalo spavao posljednjih par dana, imajući na umu stotine stvari koje su ga polako izjedale, da nije imao vremena za opuštanje. Ben to prepozna na njemu, taj zamagljeni pogled i tamne podočnjake, izvlačeći iz njega i ono malo boje u licu koje je imao do jučer, te poraženo uzdahne. Dobro je znao kako izgleda osoba koja prolazi kroz pakao. "Možeš preskočiti ovu akciju ako želiš, Hyeok i ja možemo sami."

"Dobro sam, samo se trebam maknuti odavde", odmahne rukom, ne želeći ni čuti argumente koje je Ben imao protiv toga. Trebao je izaći van, makar to bilo na par minuta. "Ovo me mjesto guši."

Ben kimne glavom, svjestan toga da Sebastian, onako tvrdoglav kao i njegov dosadašnji partner, neće mijenjati mišljenje. "Nađemo se u skladištu za pet minuta, idem potražiti Hyeoka."

Sebastian na to ne kaže ništa, umjesto toga, nastavi tupo zuriti u prazno, svjestan toga da je njegovo tijelo bilo iscrpljeno, a opet, nije apsolutno ništa poduzimao po tom pitanju. Obećao si je da će ostati vjeran sebi i onome u što vjeruje, ali što je duže bio ovdje, to je manje vjerovao u svoje sposobnosti. Do sada je primio batine jer je šutio, jer je govorio, jer je dao krivi pogled, jer nije mogao odraditi posao na vrijeme, jer si je dopuštao trenutke slobode. Nikada ništa nije bilo kako je trebalo biti, a on nije znao je li njegov otac stavio metu na njega da bi ga kaznio ili su ostali jednostavno voljeli mučiti guštere.

Kao da mu je netko bacio kantu hladne vode na glavu, Sebastian se trgne iz misli te otrči do skladišta, nadajući se da ga ona dvojica nisu morali čekati. Nije se bojao njih, oni su mu dali do znanja da su ga prihvatili kao svojega, nego onih koji su gledali sa strane. Onih koji su sjedili u kutu prostorije, promatrajući istovar i utovar, pazeći da su svi na svojim mjestima i da netko ne stoji na mjestu poput kakvog kipa. Osjeti njihove poglede na leđima, ali se opusti, dajući iluziju samouvjerenosti. Nisu smjeli vidjeti slabost.

Sebastian posegne rukom prema svojim kovrčama koje bi ponekad vrtio oko prsta kako bi se riješio nervoze, ali kada pod prstima osjeti samo kratke vlasi kose koje su bockale jagodice njegovih prstiju, frustrirano izdahne. Kada je došao ovdje, obećao si je da nikada neće nisko pasti, pa ni zbog vlastitog oca. Čudna je bila sudbina, pogotovo kada je odlučio igrati se njome.

"Odnesi ovu kutiju u auto, Hyeok ga je već izvezao iz garaže", Ben mu u ruke gurne osrednju kutiju punu stvari koje Sebastian radije nije želio znati, te se okrene na petama i zaputi se prema dobro poznatom vozilu. Osjeti pulsiranje u rukama, što zbog kilaže ove proklete kutije, što zbog ogoljenih zglavaka. Samo zato što je dobivao batine, nije značilo da im ne može vratiti. Posljednjih par koraka prijeđe u sekundi, doslovce bacajući kutiju u prtljažnik.

"Ne bacaj to, kretenu jedan", Hyeok se stvori pored njega, kutiju mičući u jedan kut prtljažnika gdje se neće micati tokom vožnje. "Samo zato što ti sada cijeli svijet ide na onu stvar, ne znači da ostale moraš mučiti s tim."

Tamnokosi ga dečko gurne u stranu i naglo zatvori vrata prtljažnika, streljajući ga pogledom. Namršti se te odmahne glavom, i sam znajući u kakvom je stanju bio njegov mlađi kolega. "Daj samo uđi u auto."

Sebastian nije čekao da mu se kaže dvaput, te se pokrene i sjedne na stražnje sjedalo, smirujući svoje ubrzano disanje. Barem ga nitko nije mogao vidjeti kroz zamračena stakla kada je, onako umoran, prislonio glavu uz naslon i dopustio si par trenutaka spokoja. Samo je mirno zurio kroz prozore, nimalo zatečen komešanjem u skladištu. Ono što ga ipak uspije iznenaditi su bile dvije poznate figure, Ben i Keith, kako se žestoko raspravljaju o nečemu, sudeći po Benovom bijesnom mlataranju ruke.

Poželi izaći van i vidjeti o čemu se tu radi, ali ga u svemu tome prekine Hyeok koji se dovuče do njih dvojice i Bena povuče za nadlakticu, ne imajući živaca za još jednu nesuglasicu. Sebastian se na to nasmije, pogotovo zbog razlike u visini i njihovih bijesnih izraza lica. Ben se smjesti na suvozačevo mjesto dok Hyeok pali auto, niti jedan ne govoreći ni riječi dok su napuštali skladište.