Oops! Ang larawang ito ay hindi sumusunod sa aming mga alituntunin sa nilalaman. Upang magpatuloy sa pag-publish, subukan itong alisin o mag-upload ng bago.
Bila je kasna nedjeljna večer i Sebastian je po prvi put nakon dugo vremena osjetio da se može otvoriti pred drugom osobom. Tjedni izolacije, neprestanog straha i nesigurnosti su uzeli svoj danak, te je sada sjedio na zazidanoj ogradi skladišta pored Bena, mladića koji je u ovom trenutku motao cigaretu i pokušavao ga uvjeriti kako su one mnogo bolje od onih kupovnih. On odmahne glavom na to, ne želeći udisati njemu grozan miris, ali je to bio dio Benovog bića i jednostavno se morao pomiriti s tim ako je mislio biti u njegovom prisustvu.
Opusti se na hladnom betonu te pusti nogama da se mlitavo klate u ritmu Benovih izdisaja dima, na trenutak puštajući noćnom povjetarcu da ga gurne u ono sneno stanje, daleko od problema koji su s time dolazili. Stalno je morao biti na oprezu. "Kako to da je Hyeok negdje pobjegao?"
"Vjerojatno radi nešto na kombiju", Ben kratko odgovori. "taj će oženiti tu staru krntiju."
"Ma daj, ta nas je krntija izvukla iz neugodne situacije", podsjeti ga na današnji događaj, kada je morao bježati natrag u kombi nakon što je donio nedovoljan broj paketa prilično tmurnom kupcu - noseći onu glupu kokošju glavu koja je Benu bila urnebesna.
"On nas ne bi mogao loviti još dvadeset minuta da smo imali normalan auto", Ben ljuto doda.
Sebastian na to nije mogao dati dobar argument, te se složi s njime, prisjećajući se udaraca svojeg srca koji su mu još satima odzvanjali u ušima. Današnji je dan bio prilično dug, te se samo želio izvaliti na krevet. "Oprosti ako je ovo pitanje previše osobno, ali koliko si dugo već ovdje?"
"Trinaest godina", Ben je odgovorio bez previše emocija u glasu, skoro mehanički, kao da je to bila samo obična brojka, kao kada nekome odgovoriš koliko si godina studirao. "Mada se čini kao vječnost."
"Čekaj pa tada si imao petnaest?" Sebastian ga pogleda u nevjerici.
"Četrnaest, zapravo", Ben se podsmjehne. "Bio sam toliko nizak da su ostali mislili da imam jedanaest."
"Kako si-" Sebastian naglo prekine, ne želeći zabadati nos tamo gdje mu nije bilo mjesto, ali je znatiželja bila jača od njega. "Zašto?"
"Moji su doselili iz Gvineje malo nakon mojeg dvanaestog rođendana, recimo samo da nismo imali previše mogućnosti", Ben ugasi improviziranu cigaretu, te ju baci na pod. "Jedan od radnika ovdje mi je ponudio posao, a ja sam ga prihvatio. Što sam mogao napraviti?"
Sebastian se strese na samu pomisao toga. Nije bio glup, znao je vrlo dobro da mnogi ljudi u Manchesteru, koliko god to bilo teško za shvatiti, zapravo i nemaju lagodan život. Ni sam nije shvaćao mjeru do koje bi određeni ljudi išli samo da si osiguraju budućnost - Ben je bio premlad da bi se uopće suočavao s takvim problemima - što mu slomi srce.
"Ali ne žalim to što sam učinio", on progovori nakon što shvati da se nad njima nadvila neugodna tišina. "Možda sam taj novac prljavo zaradio, ali bio je moj i zbog toga su moji roditelji mogli živjeti normalno, koliko god je to bilo moguće."
