Avioni od papira

četrdeset dva - || još samo malo ||

Sebastian je cijelim putem kroz mračne hodnike imao osjećaj kao da je vukao leš za sobom kada se težina krvavog mladića skoro udvostruči zbog opuštenih mišića i iscrpljenosti koja se uvukla u kosti svake osobe u prostoriji. Ben se ponašao kao da nije imao problem s tim, mada je izgledao kao da se svim silama trudio sakriti bol koja se jasno dala pročitati s njegovog lica, na što Sebastian prevrne očima jer se pred njima nije morao pokazati kao da je bio načinjen od kamena. Hyeok je u međuvremenu samo tiho koračao iza njih, dižući Keithovu nogu da se ne vuče po prljavom podu kada ugleda ozljedu na desnom stopalu.

Ispred njih, tek nekoliko koraka izvan njihovog dosega, hodala su dva čovjeka koji su im mogli uništiti živote za svega par sekundi da su to htjeli. Sebastian nije sumnjao u to da bi ih žive oderali da znaju ono što su, usprkos svemu, ipak uspjeli sakriti. Svakim novim korakom koji je odjekivao hodnikom je imao sve jasniji osjećaj da će se srušiti na pod, ali zadrži hladnu glavu i pokuša zanemariti zvukove naprezanja i Keithovo mumljanje koje je neuspješno prikrivalo bol. Bio je svjestan onoga što se dešavalo, ali jedva da je išta mogao učiniti po tom pitanju.

Njegov otac pročisti grlo i nakratko pogleda u oči boje kave koje su ga promatrale uz odsjaj mržnje te mu Sebastian poželi razbiti nos kada vidi da se zadovoljno smiješio. Nije razumio njegove namjere, zašto je od svega na ovome svijetu činio baš ovo i zašto je on morao biti uvučen u to, u hladnom hodniku, daleko od života kojeg je obožavao. Ponekad mu čak bude i žao tog čovjeka koji je toliko nisko pao da je mislio da je ovaj prljavi posao njegov spas. Ostanu stajati par trenutaka dok Wallace otključava naizgled obična metalna vrata, te mlađi članovi organizacije ne shvate ton koji je stariji radnik koristio dok je govorio o Sobi. Ben i Sebastian podignu Keitha koji je polako klizio niz njihove nadlaktice i kratko se pogledaju, kao da su pokušavali razumjeti sve ovo, a objašnjenja nije bilo. Hyeok je još uvijek držao njegovu nogu, ne previsoko, niti grubo, tek toliko da mu olakša put do zloglasne prostorije. 

"Uvedite ga unutra", njegov otac je bio taj koji je prekinuo tišinu te se sva trojica odmah pokrenu i zakorače prema naprijed, ne želeći biti meta njihovog bijesa. Hyeok pogne glavu i nastavi zuriti u pod dok su prolazili pored dvojca pred vratima, strahujući da će, ako ga pogledaju u oči, znati sve njegove tajne. 

Ono što odmah zamijete kada budu u sredini skučene prostorije je da nije bilo prozora, na što Ben teško proguta slinu koja mu se nakupila u grlu jer je bio klaustrofobičan, ujedno jer je ovo značilo da je postojao samo jedan put do ove prostorije. Sebastian je bio taj koji ga je trgnuo iz transa te smjeste Keitha na krevet čiji je madrac bio toliko tanak da je bio siguran da je mogao osjetiti metalne šipke pod njim. Keith zareži na nagli pokret kojim su ga pustili; ne zato što su to htjeli, nego zato što su im ruke pucale od napora. Hyeok ih obojicu odgurne i skine Keithove tenisice, iako je znao da mu to nije previše olakšavalo situaciju. 

"Drži se stari", Hyeok ga potapša po nozi i odmakne se, dalje od prostorije koja je bila urezana u njegovo sjećanje od prije par godina, kada je još uvijek bio buntovnik. Prekriži ruke na prsima i počne hodati unatraške, očiju fiksiranih na mladića koji je izgledao kao da je prošao kroz pakao. Doduše, oni su bili u paklu cijelo ovo vrijeme. 

Sebastian se sagne pored kreveta i promotri Keithovo stopalo, znajući vrlo dobro što je ovo značilo za njegov život. Njihovi su očevi obojici oduzeli jednu stvar bez koje nisu mogli normalno funkcionirati i uživali su u tome. Keith je izgledao kao da je onesviješten, ali je ovako izbliza mogao vidjeti kako su mu oči treperile pod svjetlom koje je dopiralo iz hodnika i znao je da se pretvara. Sebastian ga je razumio, ni on ne bi želio trpjeti poglede ljudi koje su prezirali. "U redu je, ti ćeš biti u redu."

Bilo je patetično kako se njegov vokabular sveo na jednu izreku koja bi trebala zamaskirati večerašnje događaje, ali nitko nije mario za to. Keith kriomice kimne glavom, kao da mu je pokušavao reći da je to što su radili bilo u redu. Opet ta riječ, Sebastian poželi udariti glavom od zid.