Avioni od papira

šest - || kolačić sreće ||

ostavljajte komentare♡
___________

Sebastian je po prvi put u dugo vremena osjećao nelagodnu tenziju u svojem trbuhu. Nakratko pogleda na ručni sat i onda natrag prema ulici, odmah pored ulaza u park. Nije znao hoće li Noah uopće htjeti doći nakon onog malog nesporazuma u hodniku. Cijelo je vrijeme premotavao razgovor u glavi poput pokvarene ploče i istovremeno lomio prste. Iščekivanje ga je ubijalo.

Tješio se da je Noah samo kasnio ili je jednostavno stao u obližnjoj trgovini, ali je sve više shvaćao ono što mu se neko vrijeme motalo po glavi. On neće doći.

"Hej", Zvuk je došao sa njegove lijeve strane. Taj divni glas ispunjen mekim tonom koji je Sebastian uvijek mogao slušati, čak i da mu je to bilo zadnje što će ikada učiniti.

"Došao si", Sebastian se nasmiješi, iako se topio iznutra. Noah doista nije shvaćao kakvu je atmosferu širio oko sebe i kojom je toplinom zračio. Kada navuče jedan od onih sramežljivih osmijeha na usne, kovrčavi dečko nakratko zaboravi disati.

"Vjeruj mi da je jedan dio mene želio ostati doma", Noah zavuče ruke u džepove svoje jakne i pogleda u nebo. Bio je prohladan dan, uz blagi nagovještaj kiše.

"Ne krivim te", Sebastian odvrati kada Noah spusti pogled na njega.

"Čuj, nisam došao da bih...", Noah zastane i počne navlačiti zalutali konac jakne. "Žao mi je."

"Zašto?" Sebastian je bio iskreno iznenađen.

"Zbog mojeg tvrdoglavog ponašanja. Znam da nisi imao lošu namjeru", Noah se nervozno počeše po glavi i slegne ramenima. 

Sebastian je samo tupo stajao pred njim sa šašavim osmijehom na licu.

"Hajde, promijenimo ovo raspoloženje", Sebastian ga nije povukao za ruku kao što je to učinio danas u školi, nego samo mahne rukom kako bi ga ovaj pratio.

"Nisam znao da je moguće ovako dobro zapamtiti grad u tjedan dana", Noah se nasmije, pomalo zbunjen Sebastianovim poznavanjem grada. Znao je da je postojalo dijelova grada koje ni on sam nikada nije vidio.

"Cijelo poslijepodne obilazim grad. Bio bi iznenađen kakvih stvari ima", kovrčavi se okrene i pokaže prstom iza sebe, prema jednom omanjem kineskom restoranu. "Čak ti mogu potvrditi da ovdje imaju najbolji sushi u gradu."

"Nisam prevelik fan", Noah slegne ramenom i pogleda prema restoranu. Nikada ga nije posjetio.

"Pripremi se na to, jer ćeš postati njihov vjerni fan i sretni vlasnik kupona za besplatni desert utorkom", Sebastian je šutio par sekundi, ili je to Noah samo mislio jer mu je bio okrenut leđima, pa se okrene kako bi ponovio rečenicu. Zbilja je mrzio trenutke kada zaboravi da on ne priča sa bilo kakvim dečkom iz škole, on je pričao sa Noahom.

"Zar bi mi to trebalo značiti?" Noah navuče šašavi osmijeh na lice, onaj koji mu je Sebastian znao pokloniti sa vremena na vrijeme i zastane kako bi pogledao prema plakatu iznad restorana. 

"Ja se trudim ovdje", Sebastian se okrene i dramatično položi ruku na svoje srce.

Noah prevrne očima. Nešto što je često radio u prisustvu ostalih učenika iz razreda.

"Daj, idemo unutra", progura se ispred Sebastiana i zakorači u restoran, odmah bivajući omamljen mirisima koji dolaze iz kuhinje. Restoran je izgledao mnogo veće iznutra.

Sebastian je za to vrijeme držao ruku na vratima i pratio dečka plavih očiju kako ležerno hoda između stolova i traži jedan za njih. Kada se sjeti da je ovaj dečko prije samo tri dana bio toliko stidljiv da ga se jedva primjećivalo ako ga nisi dobro pratio, samo osjeti jaki udarac u prsima. Znao je on dobro što je učinio kada ga je odveo u trgovinu. Onaj osmijeh koji je imao je govorio sve što je Sebastian želio čuti.