Avioni od papira

dvadeset sedam - || hrpa laži ||

Noah ostane stajati nasred hodnika još par trenutaka nakon što ga je Keith hladno zaobišao. Njegove riječi su bile poput leda na njegovoj koži, svaka dlaka na njegovom tijelu se naježila od pomisli da bi Sebastian bio dio nečeg takvog.

"Ne, nije on takav", prođe rukom kroz kosu i pokuša smiriti otkucaje srca koji su se ubrzavali svakom sekundom jer se strah uvlačio duboko u njegove kosti. Čak nije niti shvatio da nije mogao disati zbog spoznaje da ga je Sebastian čitavo ovo vrijeme zavlačio. Što je zapravo želio od njega? 

Nije mogao ni zamisliti da bi ga ovakva informacija mogla skroz dotući. Sebastian je bio jedina osoba, osim njegovih roditelja, kojoj je u potpunosti vjerovao. Doista je mislio da ga nikada ne bi lagao u lice. Sebastian mu je podignuo samopouzdanje, on je bio tu za njega kada nitko drugi nije, natjerao ga je da se osjeća ugodno u svojoj koži i zanemari nedostatak sluha. Zašto bi tako draga osoba pozvala huligane u školu?

"Lažeš, lažeš, lažeš!" više je pokušao uvjeriti samoga sebe nego Keitha koji je već bio u svojem razredu. Odmahne glavom i nasloni se na zid kada shvati da ga vlastite noge nisu mogle podnijeti. Sebastian nije mogao biti razlog zbog kojeg su ih pretukli. On nije doživio živčani slom jer ih je Sebastian pozvao. Ne, nema šanse. Nema proklete šanse.

Sada je trebao nekoga tko će mu dati savjet, riječ utjehe, nešto što bi smirilo njegove živce koji su svakom sekundom napadali njegovu mentalnu snagu. Umjesto da se uspne stubištem do svojeg razreda, on se zaputi prema knjižnici, trenutno jedinoj prostoriji koja mu je mogla razbistriti um.

"Zar ti ne bi trebao biti u razredu?" Eliza položi ruke na bokove dok mu pokušava dati jedan od svojih 'ja sam čangrizava knjižničarka' pogleda, ali odmah izbaci takav pristup kada uhvati Noahov izgubljen pogled. 

"Eliza", ona čuje pucanje u njegovu glasu, zbog čega doslovce preskoči stol za kojim je sjedila do trenutka kada je on ušao u knjižnicu, te se zaputi prema njemu.

"Nemoj mi reći da su te opet gnjavili", Eliza položi ruke na njegove obraze i počne skenirati njegovo lice, tražeći znakove tučnjave. 

"Ne, nije to", on odvrati, pomalo nerazgovjetno zbog snage kojom je Eliza stiskala njegove obraze. "Daj pufti mi obrafe."

"Oprosti", ona povuče ruke k sebi. "Što se dogodilo?"

"Ne bih o tome", uzmakne korak. "Mogu li samo biti ovdje? Nisam raspoložen za druge ljude."

Eliza nakrivi glavu. Nije znala što bi rekla. Izgledao je drugačije nego obično, a znala je da ga nitko nije fizički napadao. U pitanju je mogao biti samo onaj nogometaš koji ih je gnjavio, ili možda Sebastian.

"Zar se nešto dogodilo između tebe i Sebastiana?" možda je izravni pristup bio previše napadan. Kasno se toga sjetila.

"Što bi učinila kada bi ti netko rekao lošu stvar o osobi do koje ti je stalo? Stvar koja bi mogla promijeniti tvoj odnos s tom osobom?" počne lupkati nogom o pod bez da je to shvatio. Trenutno su živci uzimali svoj danak.

"Ništa", odvrati bez razmišljanja.

"Ništa?" on prasne, skroz dotučen zbog razgovora koji je imao sa Keithom.

"Ako ti je doista stalo do te osobe, bolje sam saznaj je li ta loša stvar istinita", ona se blago nasmiješi, dobro znajući da je ta osoba Sebastian. 

Da, možda je malo prenaglio sa pesimističnim pogledom na čitavu situaciju, ali mu niti jednom nije palo na pamet da sasluša njegovu stranu priče. Bože, kakva je on budala.

"Što ako", nije mogao pronaći prave riječi, iako to zapravo nije bilo teško. "...je ta loša stvar istinita?"

"Na tebi je hoćeš li prijeći preko toga", Eliza obično nije jedna od onih kojima svi trče po savjet, ali se zaista bolje osjećala nakon što je uspjela smiriti Noaha, koji je sada opuštenije sjedio na svojem naslonjaču u kutu knjižnice. Ni sama nije shvatila da su, dok su pričali, došli skroz do drugog kraja prostorije.