Avioni od papira

|| Božićni specijal ||

Da odmah na početku napomenem, ovo nema nikakve veze sa originalnom radnjom, nego je tu da bih barem malo popravila tužno raspoloženje koje se nadvilo na posljednjih par poglavlja, a isto tako sam vas nečime željela iznenaditi i istovremeno vam zahvaliti na svoj podršci koju mi svakodnevno dajete. Volim apsolutno svakoga od vas i cijenim što čitate ovu moju ludoriju.

Čitavo sam vrijeme slušala idfc - Blackbear, stoga bih vam preporučila da ju pustite kada budete čitali.

Očekujem komentare, okej? Želim vidjeti vaše reakcije *winks at you*

Love you, uživajte u čitanju ♡♡♡
___________________________

"Jesi ti stvarno ozbiljan?" Noah povuče sobovske rogove sa Sebastianove glave koje je ovaj pronašao u odjelu za ukrase te ih pokuša vratiti natrag na policu. "Ne idemo na večeru s time."

"Daj molim te", Sebastian ih ponovno uzme s police i ubaci ih u kolica koja su već bila natrpana raznim grickalicama i sokovima. "Kladim se da tvoja mama nije mnogo bolja."

"Da", Noah odvrati, ne uspijevajući u tome da prikrije osmijeh koji se nije skidao s njegovih usana od trenutka kada su ušli u trgovinu. "Baš zato ne želim te rogove."

"Vidi", Sebastian uzme lažnu bradu i božićnu kapu te ih stavi na njega, tu i tamo popravljajući umjetne vlasi oko Noahova vrata. "Budi Djed Božićnjak mojem Rudolfu."

"To je uvrnuto", Noah povuče bradu nadolje i posegne prema kapi, no Sebastian zaustavi njegovu ruku u zraku.

"Nemoj, sladak si s time na glavi", Sebastian se ugrize za usnicu i namigne mu, tjerajući Noaha da se zacrveni, možda čak i gore od one kape koja mu je sada grijala glavu.

"Seb", Noah pogleda u stranu i polako povuče kapu sa glave, gurajući ju u kolica prije nego je kovrčavi išta uspio dodati. Nasloni se na njih i samo nastavi promatrati svojeg dečka koji je trenutno bio zauzet biranjem ukrasnih lampica za bor, koji su kasnije planirali postaviti u dnevnom boravku.

"Da uzmemo led lampice? Ove bijele?" Sebastian se okrene, u rukama balansirajući tri različite kutije lampica.

"Te je imala prošle godine", prstom pokaže na srednju kutiju. "Uzmi ove svijetlo plave."

Sebastian ih ubaci u kolica, a ostale vrati na policu. "Je li još nešto napisala na popis?"

"Ne, to je bilo sve", promotri kolica i popis prije nego slegne ramenima i uputi se prema blagajnama, ignorirajući Sebastianovo stenjanje koje je bilo sve gore svaki put kada bi gurnuo kolica. Bila su pretrpana.

"Ne znam jesi li ti svjestan toga, ali ja ovo ne mogu gurati sam", nadoda kada stanu u red za blagajnu, vidno iscrpljen dok je Noah izvlačio majčinu kreditnu karticu iz svojeg novčanika.

"Nisam te čuo da se buniš", nasmije se šali na vlastiti račun, zbog čega Sebastian prevrne očima.

"Urnebesno", nalakti se na kolica i povuče Noahovu jaknu, držeći ga odmah pored sebe. Nije ga bilo briga što je starija gospođa iza njih bijesno mrmljala kako su zauzeli previše mjesta.

"Sebastiane, prestani", Noah se pokuša odmaknuti, još uvijek ne znajući kako bi se ponašao u javnosti, dok ga njegov dečko samo privuče bliže sebi, udišući miris njegovog dezodoransa.

"S čim? Grljenjem ili uvaljivanjem mojeg veličanstvenog dupeta onoj ženskoj iza nas?" nasmije se, zbog čega Noah prestravljeno pogleda u gospođu koja je u tom trenutku zbunjeno promatrala Sebastiana.

"Manijače", stavi ruku na njegovu i pokuša ju skinuti sa svojeg boka, ali to samo natjera Sebastiana da ga privuče bliže sebi i nastavi pomicati kolica kada kupci pokupe stvari sa pokretne trake.