Oops! Ang larawang ito ay hindi sumusunod sa aming mga alituntunin sa nilalaman. Upang magpatuloy sa pag-publish, subukan itong alisin o mag-upload ng bago.
____________ Iako je trebao svu snagu svijeta da se suzdrži od plakanja u busu, i iako je navlačio i stiskao rukave svoje jakne, Noah nije posustao u svojem naumu da se vrati kući i sakrije se ispod mekog popluna koji je tako nevoljko napustio prije samo sat vremena. Svojski se trudio sakriti svoje lice od suputnika u zagušljivom busu, samo da ne vide kako mu se trese donja usna koju je sada stiskao prednjim zubima. Da ne vide koliko mu je malo trebalo da padne preko ruba.
Dio njega je nestao zajedno sa šansom da on doista može biti sretan točno onakav kakav jest. Čvrsto je vjerovao u to uz pomoć jednog kovrčavog dečka, ali je sada, ovako izgubljen i naslonjen na hladni prozor, sumnjao u svoje šanse. Besciljno je šarao prstom po tom staklu, koje se nakon kratkog vremena uspjelo zamagliti zbog njegovog daha. Nije shvatio da je njegov nagon bio jači od njega samog.
Na sreću, osobe u busu su bile dovoljno obzirne da ga puste na miru. Ili uopće nisu imali pojma. Kako god bilo, Noah im je bio zahvalan. Pritisne gumb kada ugleda svoju stanicu, te se polako dovuče do vrata kako bi mogao izaći. Pohlepno udahne zrak kada napokon napusti toplu unutrašnjost vozila i podigne glavu, susrećući se sa stotinama sitnih kapljica kiše, čije je hladne dodire rado prihvatio.
Makne kapuljaču sa glave i prođe rukom kroz kosu, dopuštajući nemiloj kiši da ga u potpunosti smoči. Barem tada neće morati tražiti izlike ako ga putem bude netko pitao kako mu je. Dešavalo se to, pogotovo kada uđe u svoju ulicu. Hladnoća ga zapravo opusti, te smiri njegovo srce, iako se počeo tresti zbog naglog pada temperature.
Koliko god on želio biti vani, nije se želio suočiti sa upalom pluća, te se polako zaputi prema svojoj kući. Nije žurio, trebao je svo vrijeme ovoga svijeta da uspije pogledati svoje roditelje u oči i lagati im u lice da je sve bilo dobro.
Jer nije. Bilo je daleko od toga.
U ovakvim bi trenucima najviše želio toplinu. Ali ne onakvu kakvu mu može pružiti topli poplun ili čaj koji bi pio zimi, nego onakvu kakvu mu može dati samo razgovor ili zagrljaj. Trebao je znati da će on biti dobro. Trebao je znati i čvrsto vjerovati u to da će njegovi problemi kad tad biti riješeni. Da Keith neće izigravati kretena. Da Sebastian napokon shvati da svijet nije tako crno bijel, pa tako ni njegova obitelj. Trebao mu je pomoći. Trebao je pomoći tom kovrčavom blesanu, samo da mu je ovaj dao vremena. Mogao je.
Suočavanje sa razredom i čitavom školom uopće nije bilo bitno. Niti toliko strašno. Previše je suza isplakao da bi sada mogao o tome paničariti. Obriše tenisice na pragu i uđe u kuću, osjećajući miris večere koju je njegova majka upravo pripremala.
Zatvori oči i obriše ih o ionako mokar rukav jakne. "Doma sam!"
Njegova majka nakratko izađe iz kuhinje kako bi ga pozdravila, samo da bi minutu kasnije navukla bijesnu roditeljsku facu. "Noah, zašto si izlazio van kada pada kiša? Prehladit ćeš se!"
