Pjesme za ovaj nastavak(ako vam smeta ne morate ih pustiti;-)):
Black Veil Brides-In the End
One Direction-Strong
Chapter 28
Zasljepljujuća svjetlost mi udara u oči i pokušavam se nekako prilagoditi tome,ali mi teško ide.Osjećam neki čudan neugodan miris za moje nosnice.Poznat mi je,ali ga je opet teško prepoznati.S teškom mukom otvaram oči i par puta trepćem,čisto da mi se vid razbistri.Ugledala sam sniježno bijele zidove i veliki ugradbeni ormar.Ništa mi nije bilo jasno.Osjetim da mi je nešto teško na lijevoj ruci tako da je ne mogu pomaknuti pa sam digla lijevu ruku i potrljala oči.Opet isto.Gdje sam ja?Malo sam spustila pogled i ugledala kovrđe kako mirno odmaraju na kraju kreveta.Njegova velika ruka drži moju sičušnu u svojoj isprepletenim prstima.Harry.
Bijeli zidovi....ovaj miris....bolnica.
Zašto je on ovdje?Zašto me drži za ruku?Zašto sam ja ovdje?
U mojim pitanjima me prekinuo Harry koji je polako počeo micati glavom.Promatrala sam ga dok je polako podizao svoj pogled na mene.Iznenađenje se vidjelo u njegovim očima kada je vidio da ga gledam.Ustao je sa stolice koja je bila pored kreveta i slobodnom,lijevom rukom,me zagrlio.Ha?
"Probudila si se.Napokon.Uplašio sam se...jako.",tiho je šapnuo i odmakeo se od mene.Pogledala sam u njegove zabrinute smaragne oči.
"Zašto?",upitala sam očito zbunjena.Iz mene je 'izlazilo' stotine nekih cjevčica i nosila sam bolničku haljinu.Nije mi jasno zašto to oblače pacijentima.Kao prvo neudobne su,kao drugo imaju ogroman izrez na leđima koji je otkrivao večinu zadnjeg dijela tijela...Ok,dosta od tome!
"Ne sječaš se?",upitao je pomalo tužno i stisnuo moju ruku.Čega?O da,imala sam groznu noćnu moru.
"Da sječam se..Imala sam užasnu noćnu moru.",započela sam i prešla rukom preko čela.Pod dodirom primjetila sam da mi je kosa bila u haosu."Sanjala sam da je Sam mrtav.",raširio je širom oči prema meni."Znam i meni to grozno zvuči.Ne znam zašto sam to sanjala.Nadam se da to ništa ne znači?!"
On se počešao po potiljku slobodnom rukom i nakašljao se malo."Harry šta nije uredu?",upitala sam ga.
"Roxana,kako da ti ovo kažem....",započeo je i jako mi stisnuo ruku."Govori Harry!Već me brineš",malo sam povisila ton glasa.
"To nije....To nije bio...samo...san.",govorio je zamuckujući.Mo...molim?
Oči su mi se i opet počele puniti suzama.Sad sam se sjetila.Victoria mi je javila da....NE!
Počela sam kimati glavom lijevo-desno u znaku poricanja.Ne može biti...Pokušala sam istrgnuti svoju ruku iz njegove,ali nisam uspjela.Pogledom punim ogromne brige me pogledao stavljajući ruku na moje rame u pokušaju da me smiri.Nije mu baš pošlo za rukom.
"NE,NE,NE..",govorila sam potpuno izgubljeno kao da sam jedan od pacijenata mentalne bolnice."Ne,ne može biti.On nije mrtav!Moj Sam nije mrtav!",bukvalno sam vrištala dok su mi se teške suze spuštale niz lice.Kao jaki pljusak ledene kiše koji ne namjera prestati.Negdje u daljni sam čula Harryjev glas kako me pokušava smiriti svakim mogućim načinom.
Odjednom su u sobu 'uletjeli' malo stariji čovjek u bijeloj kuti kao i dvije dosta mlade cure u bijeloj uniformi.Iza sam vidjela dečke i zabrinutu Victoriu kako stoji i gleda.Imala je uplakano lice od suza koje su joj razmazale šminku.Iako ovakva je bila prelijepa.
Doktor je prišao mojem krevetu i odaljio Harryja.Stao je u kutu sobe i pomatrao me jako uplašeno.Mogla sam se zakleti da sam vidjela male suze u njegovim očima.Doktor mi je dao inekciju na što sam malo jauknula i zatvorila oči dok sam i dalje lila suze.Onda sam osjetila kako počinjem teško disati.Nisam mogla udahnuti vazduh pa sam stavila ruku na prsa spontano.Pokušavala sam uporno udahnuti,ali nije uspjelo.Imala sam sve manje vazduha dok sam gledala u na smrt preplašena lica dečkiju ispred sobe i Victorie te Harryja.Prišao je krevetu i nije se obazirao na doktorove riječi koje nisu uspjele doprijeti ni do mene ni o njega.Meni zato što mi se sve počelo vrtiti,a Harryju zato što su se brine za mene.Valjda...."Doktore ima astmu!",čula sam među svom tom strkom njegov glas koji je gledao sa nadom u doktora da će mi pomoći.
