Izabrana-ZAVRŠENA

2. dio

"Hann? Ideš na prvi sat sa mnom molim te?"- napisala sam joj poruku iako sam znala da spava. Koji idiot bi se digao u 6 u jutro da se spremi za nastavu u 7:20 koje nema? Vrijedilo je pokušati. Jedva sam se digla iz prokletog kreveta. Vukla sam se kao prebijena zmija po kući. Brzo sam se spremila i odjurila u školu.

 Nekako mi je nastava brzo prošla. S Hann sam se dogovorila da ćemo poslije ići skupa i njezina mama će nas voziti do kazališta. Tako je i bilo. U kazalištu je bilo malo dosadno. Predstava je dosta dugo trajala, a ja sam bila umorna i glava me boljela. Većina ljudi je predstavu našla zanimljivu i smiješnu, kada sam ja više od pola toga pokušavala ignorirati moju glavobolju i koncentrirati se na nešto drugo. Ali moj um se pretvorio u sat kojem je netko izvadio bateriju.  Kada je predstava završila, našla sam Hann i još jednu  prijateljicu. Polako smo krenule prema kući. Po prijateljicu je mama došla u grad. Ostatak puta smo išle Hann i ja same kući. Bilo je 22 sata i ni žive duše skoro po ulicama. Osim toga, živimo u državi gdje i nije toliko opasno po noći osim ako se ne petljaš sa krivim ljudima ili šećeš pijan. Palo mi je na pamet da hodam po sredini ceste, čisto ono iz zabave, trčkaram okolo. I išla sam.

-"Beaaaaaaa! Daj dolazi ovamo! Šta ako te auto tresne budalo jedna?"- govorila mi je malo iznerviranim glasom. Mogla sam osjetiti i strah. 

Ali nisam ju slušala jer sam bila uvjerena kako sam sigurna. Počela sam trčati jer cesta je bila prazna i nikoga nije bilo blizu. Bila je magla i ništa se nije vidjelo.

-"Beaaaaaaaaaaa!"- najednom sam čula Hann kako urla histerično plačući.

Skrenula sam pogled prema njoj. Nisam ju vidjela, nisam ništa vidla ispred sebe. Sve je bilo samo crnilo. Osjetila sam jaki udarac od iza. Nisam mogla razaznati što se dogodilo. Zakočila sam se. Nisam mogla disati. Nisam mogla govoriti. Počele su mi se prikazivati pahuljice, kao da gledam, ali znam da ne vidim. Samo sam zatvorila oči jer nisam mogla utjecati na to. Čula sam Hannino  vrištanje i riječi, ali jednostavno nisu imale smisla. Bilo mi je hladno. Vjerojatno me tresnuo auto...

***

Probudila sam se u mračnoj sobi. Ne znam gdje sam. Još mi je magla pred očima. Osjećam miris bolničke sobe. Boli me glava, bole me leđa. Neopisiva bol. Polako počinjem prepoznavati prostoriju. U lijevoj ruci mi je infuzija. Što se dogodilo? Ničega se ne sjećam. Gledam dalje po prostoriji. Pored mene su još dva kreveta, prazna. Sama sam u sobi. Pogled mi privlači onaj ormar. Točnije ono što je između ormara i vrata. Nekakva mračna mrlja. Napinjem se da bolje vidim. Glava mi doslovno puca od boli i pritiska. To je nekakav čovjek. Otvorila sam oči širom i htjela vrištati, zvati nekoga. Srce mi jako lupa. Ukočila sam se opet. Osjećam užasnu bol u prsima, no to nije ono što me trenutno brine. Ne mogu mu vidjeti lice. Bojim se. Kroz glavu mi prolaze misli tko bi mogao biti. Neki psihopat koji se skriva u mojoj bolničkoj sobi? Hoće li me ozlijediti? Ili se tu samo skriva jer ga je netko povrijedio? Je li to netko koga poznajem? Zašto se ne miče ili ne kaže nešto? Polako se gubim. Opet mi se zatamnjuje pred očima, a on mi se polako približava. Ne! Mučim se ispustiti zvuk kroz moja usta, ali nisam više prisutna...

***

Polako otvaram oči. I dalje mi ništa nije jasno. Pored mene sjedi mama. Plače. Vani vidim kumu, braću i sestru. Gledaju kroz prozorčić. Vjerojatno ih ne puste unutra. Sada imam infuziju i u drugoj ruci. Čujem aparat koji mjeri otkucaje srca. Teško dišem. Što se događa? Smeta mi sunce koje se provlači kroz prozorčić s druge strane. Najrađe bi se zavukla ispod kreveta i spavala na golom podu. Osjećam maminu toplu ruku na svojoj. Jedva gledam.

-"odmori se, razgovarati ćemo poslije"- rekla je.

Pogledala sam natrag prema onom mjestu od jučer. Bilo je prazno. Možda je moja glava samo stvorila sliku nekoga kao i uvijek. Ništa strašno. Izborila sam se da uzmem zrak, pomogla mi je cjevčica sa kisikom, i natrag zaspala.