Izabrana-ZAVRŠENA

21. dio

Dugo sam još nakon toga bila sama u sobi i dosađivala se cijeli dan. Nik je tek došao u sobu pred večer samo da mi donese večeru da konačno stavim nešto u svoj želudac i pita hoću li ići u školu sutra. Izgledao je kao da me ne želi pustiti najrađe, ali i sam zna da neću tako lako odustati. 

-"moći ću. Ne mogu izostajati puno. Ovako teže pohvatam gradivo." – odgovorila sam mu. Povukao je stolicu od ispod stola i sjeo ispred kreveta ozbiljno gledajući u mene.

-"dobro. Nego, moram ti reći nešto."- odgovorio je i dalje držeći mrtvo ozbiljno lice. Spustila sam pogled na tanjur jer sam se bojala da sam nešto krivo napravila i sada ću morati slušati ga sljedećih sat vremena.

-"slušam" – krenula sam na vilicu pikati papaline, i restani krumpir, pripremajući se da ih stavim u usta, jer mi je trenutno samo od mirisa hrane bilo zlo.

-"sutra moram u München. Neće me biti neko vrijeme. Znam da znaš već jer ti je ili Vedran ili Edi rekao vjerojatno. Sarino stanje je loše. Za dva dana ide na operaciju. To joj je zadnji spas. Ako to ne pomogne..."- zastao je.

Gledala sam ga i vidla suze kako se nakupljaju u njegovim očima. Raširenih očiju sam ga gledala i čekala kada će zaplakati. Nije izgledao kao osoba koja ima osjećaje. Okrenuo je glavu, ustao i otišao lupajući vratima iza sebe. Čula sam kako odlazi u kupaonicu te pušta vodu u lavabou. Lagano sam odškrinula vrata jer sam mogla iz sobe gledati ravno na kupaonicu. Došao je Edi do njega i tješio ga. Obojica su sjedili na podu. Nešto mu je Edi govorio, a on je kimao potvrdno glavom. I sama sam htjela doći do njega i zagrliti ga tamo s Edijem. Na trenutak mi se učinilo kao da znam što osjeća. No i sama sam znala da sam već previše gurala svoj nos gdje mu nije mijesto, i sada mi se to obilo o glavu. 

Zatvorila sam vrata, ugasila svjetlo i maknula tanjur na stol. Legla sam u krevet i okrenula sam se prema prozoru, osluškivala zvukove i pokušavala čuti što govore, ali bezuspješno zbog vode koja je tekla. Nakon nekoliko minuta čula sam Vedranove teške korake kako prolaze po stepenicama. Slušala sam ga kako prolazi pored moje sobe i ide u kupaonicu. Znala sam da Nik osjeća užasnu krivnju. Jer nije bio tu za svoju majku dok je mogao. Viktor je već umro, a ona bi mogla biti jako blizu. Znala sam da mu je žao što ju je samo tako ostavio da se sama lijeći i pokupio Edija sa sobom. Znala sam da je čak i sebe krivio za to što je ona sada u ovom stanju sada okružena luđacima u domu za psihički bolesne osobe, a ne u toplome domu punom ljubavi. Na samu pomisao na to kroz što on trenutno prolazi, i meni su suze počele teći niz lice. Htjela sam se natjerati da ustanem iz kreveta, no znam i sama da će biti ljut ako me vidi tamo. I dalje sam pokušavala čuti nešto, ali sam zaspala nakon nekog vremena.

***

Ustala sam u sedam kao i obično. Čula sam Edijev i Vedranov glas na hodniku ispred moje sobe. Polako sam se dizala iz kreveta i trudila se da me ne čuju. Međutim, ja ne bi bila ja da nisam srušila stolicu koju je Nik sinoć ostavio ispred kreveta, te na čijem se naslonjaču nalazila odjeća za danas. Čim su me čuli jedan od njih je išao dolje, a drugi u kupaonicu. Počela sam navlačiti stvari sa stolice, koje su sada ležale na podu, na sebe te sam se obukla za tri minute i sišla dolje. U dnevnom boravku me na Nikovoj fotelji dočekao me Sam. Malo sam zastala, jer sam se prisjetila kako Nika danas nema, znala sam da ako bi ga Nik sada vidio, vjerojatno bi ga podigao za majicu s jednim prstom i bacio na kauč jer je ova fotelja njegovo uobičajeno mjesto. Pozdravili smo se te sam otišla u kuhinju bez da sam se zadržavala blizu njega jer znam da bi iz njegovih usta izašla neka glupa upucavajuća fraza. Uzela sam kavu i napravila sendvič te otišla sjesti na drugu fotelju do Sama i počela jesti. Čudno. Tek mi je sada došlo do glave da je Nik otišao bez pozdrava. Znajući njega, vjerojatno ga je veoma sram da se prikazao kao „ ranjiv" preda mnom. Pojela sam sendvič te je konačno došao Edi.