Izabrana-ZAVRŠENA

8.dio

Nakon sat vremena vožnje stali smo ispred jednog trgovačkog centra. Edi je parkirao, pustio me van te probudio brata. Oni su otišli na kavu, a ja sam išla kupovati stvari karticom koja je bila naslovljena na mene. Uzela sam par stvari čisto ono za par dana. Samo najpotrebnije: četkica, pasta, ručnik, nešto odjeće, malo šminke, šampon, gel za tuširanje, spužvicu, pidžamu i to je bilo to. Nisam znala koji limit imam, niti što mi sve treba, stoga sam samo požuirila da ne uzimam previše vremena i ne potrošim previše. Ako budem trebala još što poslati ću nekoga od njih. Otišla sam iz posljednjeg dućana. Kada sam plaćala, učinilo mi se da sam mogla vidjeti osobu koja gleda prema meni, no sljedeće sekunde nikoga više nije bilo. Izašla sam iz dučana i krenula prema dečkima. Imala sam čudan osjećaj. Osvrtala sam se oko sebe no nikoga nije skoro bilo, samo ljudi koji uživaju u svojoj kupovini, gledajući u izloge svake sljedeće trgovine u potrazi za nečim na što će drage volje potrošiti novce. Pogledala sam iza sebe. Najednom sam se tresnula u jednog muškarca. Bio je u istom odijelu kao i onaj koji me napao. Pogledao me kao da sam mu na putu te krenuo hodati. Još sam stajala na mjestu kada sam začula korake koji ubrzano kreću natrag prema meni. To je bio taj muškarac. Jedan od Slavljenikovih ljudi. Brzo sam krenula prema Ediju. Kada su me ugledali obojica su naglo ustali te krenuli trčati prema meni. Edi je stalno zastajao i tražio muškarca pogledom. Drugi me uhvatio za ruku te me vodio prema izlazu i trčao prema autu. Došli smo u auto i čuli pucnjavu. Srce mi je tuklo ko nenormalno. No on je sjeo mirno i krenuo prema trgovačkom centru. Stavila sam vrećice iza na sjedalo, i zakopčala pojas brzo. Pored Edija je nepomično ležao onaj čovjek. Edi je razgovarao s nekim na telefon, te prekinuo kada je ugledao kako se auto približava njemu. Ušao je u auto, sjeo te s o krenuli velikom brzinom. Naslonio se u sjedalo i zatvorio oči, te glasno disao. Nije mu bilo svejedno.

-"Nik, ovo je tek počelo."- rekao je Edi. Nik, to mu je ime? Tri slova je bilo teško za reći do sada? Samo sam prevrnula očima gledajući kroz prozor, pokušavajući ne plakati od straha da sam doslovno opet zamalo upala u krive ruke, i sve što sam ja napravila je bilo stajala ukipljena na mjestu.

Nik je samo uzdahnuo i malo usporio. Gledala sam svjetla grada u daljini. To je bilo ono što sam najviše voljela kada bi putovala noću. Smirivala su me. Nakon nekog vremena ugledala sam ploču s natpisom:"Welcome to Manchester". To je to. Još samo par minuta vožnje. Nakon dvadesetak minuta Nik mi je davao ključeve:

-"dođemo na prilaz, Eddi će izaći i pustiti te van. Izlaziš čim brže, ulaziš u kuću, uključuješ svjetla zatvaraš i zaključavaš vrata i ne mičeš se s mjesta dok Edi ne provjeri sve prostorije"- rekao je, uputio kratki pogled, te skrenuo pogled natrag na cestu.

-"jesam li jasan?"- upitao me Nik nakon što nisam ništa odvratila na to. Samo sam kimnula glavom, okrećući glavu prema njemu gdje sam se susrela sa njegovim tamnim očima koje su bile raširene i pune straha. 

Primio me za ruku i rekao:

-"možeš ti ovo."

Bojim se. Držala sam čvrsto ključ u svom znojnom dlanu. Stiskala sam ga toliko čvrsto da su se vjerojatno tragovi utisnuli. Skrenuli smo u jednu ulicu. Edi se polako pripremao. Već smo tu vjerojatno. Stali smo ispred narančaste kuće. Edi je izašao i pustio me van. Krenula sam trčeći prema kući te krenula otključavati vrata nadajući da nitko neće iskočiti iz mraka sa moje lijeve strane ili upucati me u leđa, dok je Edi otvarao veliku kapiju kako bi Nik uveo auto u garažu. Otključala sam vrata te ih zatvorila, uključila svjetlo, zaključala vrata te stajala pored njih uz zid. Promatrala sam kuću kako bi svratila misli na nešto drugo. Pokušavala sam prevariti svoju glavu kao da je sve ovo normalno, kao da sam vesela jer imam novu privremenu adresu, novi privremeni dom. Kao da jedva čekam istrčati i pronaći svoju sobu. Ispred mene s desne strane nalazilo se stepenište. Ispred su se nalazila vrata koja su vjerojatno vodila u dvorište i  vrt. S lijeve strane su se nalazila vrata koja su vodila u neku prostoriju. S desne strane ispred stepeništa se nalazio prolaz u drugu prostoriju. Najednom sam čula otvaranje nekakvih vrata te nečije korake. Skamenila sam se. Htjela sam se stopiti sa zidom, stiskala sam se sve više i više prema iza. Koraci su se kretali s jedne strane prostorije na drugu stranu, te krenuli prema meni. To je bio Nik. Stavio je prst na usne u znaku da budem tiho i ne vrištim. Ostala sam stajati na istom mjestu pošto još nisam dobila odobrenje da je sigurno kretati se dalje. Stao je pored mene te gledao u vrata ispred. Tada se pojavio Edi te krenuo prema stubištu provjeriti drugi kat, a Nik je krenuo lijevo. Vrata su vodila u podrum. Uključio je svijetlo i krenuo prema dolje. Edi se spustio dolje te čekao Nika. Kada  je došao natrag, Nik je kimnuo Ediju te otišao van.

-"prošeći. Soba ti je gore prva lijevo. Ja u kuhinji slažem večeru."-rekao je Edi te krenuo na desno.

Krenula sam za njim. Prvo je bio veliki dnevni boravak. Dvije fotelje, jedan trosjed, mali drveni svijetli stolić, ormarić sa čašama i pićima kojekakvim, te pored njega televizor. Vani se nalazila predivna veranda. Imala je veliki roštilj. Pored nje na dvorištu se nalazio ogroman bazen, ali pored njega je svakako bilo još prostora. Krenula sam prema kuhinji. Nalazila se odvojeno od dnevne sobe. Na sredini se nalazi veliki stol za šestero ljudi. Ima sve što jedna obična kuhinja mora imati. Hladnjak, štednjak, sudoper, ormariće, perilicu suđa. Savršeno. Kroz kuhinju se može izaći van. Dovraga ova kuća ima 4 izlaza.
Krenula sam prema hodniku. Taman kako sam ušla, došao je Nik sa stvarima iz auta.

-"Edi je u kuhinji."- rekla sam mu kada sam uhvatila njegov pogled koji luta.

-"napravi mi uslugu i odnesi mu ovo, bude on pospremio."- rekao mi je pružeči dvije vrećice sa nekakvim namirnicama.

Uzela sam ih i odnijela u kuhinju na stol. Edi mi je samo zahvalio te se nastavio upoznavati sa sadržajima ormarića i ladica. Vratila sam se natrag i ugledala Nika koji je odnosio kofere, torbe i moje vrećice gore. Razmišljala sam da mu pomognem, no izgledalo je da dobro svladava situaciju.

Krenula sam prema podrumu. Ništa posebno. Vešmašina, sušilica, stalak za sušenje veša, ljestve, metle, velika škrinja, lopate...nema čega nema. Kao da netko godinama živi ovdje. Izašla sam iz podruma te krenula prema gore. Gore su se nalazile 4 sobe te kupaonica. Ušla sam u prvu sobu do stepeništa koja je bila moja očito. Bila je mračnija. Nije bilo velikog svijetla u njoj, samo mala svjetiljka na struju, mali prozorčić, velika polica iznad kreveta po cijelom zidu, veliki radni stol s laptopom, veliki ormar. Police su bile pune školskih knjiga, školskog pribora. Ormar je bio pun odjeće. Od kuda k vragu? Čini se da su tjednima spremali sve. Krevet je bio dovoljno velik da bi još dvije osobe mogle spavati na njemu pored mene. Mislim, našlo bi se mjesta i na krevetu za jednog, pošto sam sitna. Na njemu je bila tamno plava zvjezdata posteljina, medvjedić i mini jastuci koji su ga krasili. Pobogu pa tek su rano ujutro saznali, kad prije su sve to uredili? Druge dvije sobe su bile slične mojoj samo što su bile veće i bilo je dva kreveta u svakoj. Bile su malo dosadnije, s manje knjiga, ali sa 4 telefona, nekakvim bilježnicama, papirima, kemijskama, većim radnim stolovima, kompjuterima, tabletima i laptopima. Na zidu nasuprot kreveta se nalazio veliki televizor u svakoj sobi. Imale su puno veće prozore.  U četvrtoj je bilo sve puno ekrana. Video nadzor vjerojatno. Valjda budem sigurna. Nik je bio u kupaonici pa ju nisam razgledala. Samo sam odlučila razgledati poslije. Ionako planiram tuš poslije večere. Spustila sam se dolje. Sjela u jednu od fotelja i ukljucila televizor. Edi je sjeo pored mene sa krpom preko ramena i mobitelom na uhu. Razgovarao je s nekim. Prevrtala sam programe da nađem nešto što ću gledati. Sve je bilo strano, ali me nije smetalo jer sam brzo pronašla titlove za gluhe ljude. Lakše će mi biti naviknuti se na jezik ako čitam i slušam. Pronašla sam neku teen dramu nakon nekoliko minuta premještanja kanala s jednog na drugi. 

-"daj nemojte jebeno kasnit, umorni smo više od toga, sutra na posao, moram do mame u bolnicu, ne namjeravam čekati do kasno, trebate čim prije doći."- izderao se Edi na telefon, na što sam se stresla jer nisam očekivala i zagledala sam se u film. Ustao je, uzeo krpu u ruke, stavio telefon u džep i krenuo natrag prema kuhinji, dok sam se ja pravila kao da nije niti bio tu. 

Dolazi još ljudi? Nisam ništa pitala jer nisam htjela naljutiti nekoga. Ovo je njihov posao a moje je da šutim kako bi mi spasili guzicu. Samo želim da su moji sigurni. Htjela sam zvati mamu ali mi je Nik ranije rekao da  ne smijem će ona mene zvati kad uspije.

-"mobitel ti je na punjaču u mojoj sobi, koristi laptop."- uplašio me Nikov glas.

Stajao je iza mene naslonjen rukama na naslon fotelje.

-"ok, hvala"- rekla sam mu nakon što je moje srce prestalo lupati.