Izabrana-ZAVRŠENA

1. dio

Hann i Bea prijateljice su jos od predškole. Posvađale su se mnogo puta, ali njihovo prijateljstvo još se uvijek održalo. Zajedno su išle u istu osnovnu, u isti razred, u istu srednju, ali iako nisu bile isti razred zajedno su išle na sve izlete. Često su se viđale u školi, često odlazile u školu, često išle iz škole, pomagale jedna drugoj oko projekata školskih, dijelile prijatelje, trenutke, jednostavno zajedno odrastale veći dio života. Uvijek su djelile svaku tajnu iako je Hann imala jednu manu, a bila je da govori svima tajne. Ali ne sve, nego samo one koje misli da bi mogle "upaliti". Bea je često mislila da je Hann zbog toga loša osoba i bila je često ljubomorna na nju jer je bila u većini stvari bolja od nje. Malo ju je mrzila, malo joj je bila dobra, malo je bila ljubomorna, no na kraju svega shvatila je da joj je to ipak najbolja prijateljica i da jednostavno njezin život ne bi bio toliko zabavan da nema nje, jer obje imaju drugačiji smisao humora od ostalih i jedino se one međusobno razumiju najbolje. Najviše bi se u osmom razredu smijale srijedama. Poslije nastave bi otišle kući najesti se jer su imale poslije svega još dva sata informatike. Došle bi većinom prije svih u školu i smijale bi se. Zatim bi došli dečki iz razreda te bi se smijale zajedno s njima. Vrijeme im je na taj način brzo prolazilo. U srednjoj su se malo razdvojile, ali i dalje su ostale najbolje prijateljice. Kao što je već spomenuto, zajedno su išle sa školom svuda. Škola je svake godine barem jedanput otišla u kazalište, barem jedanput u kino i dvaput nekamo na izlet, u prvom polugodištu i drugom.

***

Sat razrednika je i prokleti 7 sat. Već mi je dosta svega i hoću kući više. Umorna sam od svega. Treba ubiti onoga tko je izmislio da je najbolje provesti 8-10 sati u školi. Čekam da više zvoni i da počne ovaj jebeni sat i da završi i da se odvučem kući. Kao i po običaju uzela sam mobitel u ruke, ignoriram moje kolegice u razredu jer me ne zaimaju njighovi tračevi, otvaram facebook, tražim Hann, otvaram poruke s njom. 

-"ma naravno da je nema gore kad ju trebaš"- razgovarala sam sama sa sobom u sebi.
Ipak odlučim pisati poruku:

"Kolko sati imaš?"

Izađem van iz poruka i odgovorim još par osoba. Jednostavno mi je cijeli inbox pun poruka koliko sam lijena. Ostavim mobitel na klupi, odmaknem ga bolje lijevo, ispružim ruke po klupi i naslonim glavu na njih. Duboko udahnem i ispustim zrak uz zvuk olakšanja nakon napora. Zažmirim na par sekundi i već mi se zvijezde počinju prikazivati. No, prekine me prokleto oštro zvono od kojeg se svi koji su u hodniku stresu i čepe uši. Protegnem se i kunem sve živo u sebi. Uzmem mobitel natrag, otključam ga i vidim Hanninu poruku.

"osam. Sutra idete u kazalište?"- napisala je.

Kazalište? Vjerojatno zato imamo sat razrednika. Odgovorila sam:

"ok, onda ništa. Ne znam, sad imam sat razrednika pa ti javim".

Zaključala sam mobitel i vratila ga na staro mjesto.
Ubrzo je došla razrednica, rekla je da idemo u kazalište sutra. Riješili izostanke i za 20 minuta nas je pustila. 

Nije mi se dalo ići kući sama te sam natipkala sam mami da me nazove, jer sam slušalice ostavila na stolu kad sam se kasnije probudila.
Odgovaram drugima čekajući na mamin poziv. Vidim da zove, odlučim dovršiti poruku Hann o kazalištu, pošaljem, pa se tek onda javim:

-"bokić"- javim glasom malog dijeteta, pogledam lijevo-desno prije nego prijeđem cestu i zakoračim polako preko. Užasno je oblačno i kiša bi mogla početi slijevati iste sekunde.

-"bok, šta je?"- odgovorila mi je mama, pomalo ljutito. Znala sam da mrzi kada ju zovem bez veze. Da budem iskrena, i ja bi. Često i sama znam ignorirati pozive.