Izabrana-ZAVRŠENA

18. dio

Nisam se pojavila dva dana u školi. Ne mogu podnositi njegovu blizinu jednostavno. Bojala sam se da će mi se nešto dogoditi. Iako sam mogla razgovarati o tome s Edijem i Nikom, nisam jer sam imala osjećaj kao da pretjerujem te da će mi se smijati.

Glumila sam mučninu samo kako bi ostala kod kuće da se malo odmorim. Možda ga samo krivo percipiram. Ljudi pogriješe. I onako je padala kiša ta dva dana, a ja sam uživala pored prozora gledajući svoju seriju i pijuckajući čaj koji bi mi Edi, Nik ili Negan složili. Nisam razgovarala s Negan ili bilo kime drugim. Nik se brinuo da će me već morati doktoru voziti ako se ne oporavim sutra, na što sam mu ja rekla samo da se već osjećam bolje. Negan danas nekuda odlazi. Ne znam zašto, a niti me nije briga. Muče me moje misli vezane uz Ronija. Možda nisam pogriješila. Pokušavala sam odvraćati misli sa njega, ali neuspješno. Taman se zagledam u seriju i trznem se. Pokušala sam spavati no onda bi ga sanjala da me naganja s nožem ili pokušava zatući. Moram saznati zašto tako utječe i čega se to bojim.

***

Konačno ponedjeljak. Razmišljam da se sprijateljim s nekim danas. Stalno sam usamljena, a i koliko vidim neću baš tako brzo vratiti se. Hann se sprijateljila već s nekim novim. Ja sam se jedino s mojim mobitelom družila svo ovo vrijeme. Pokušavala sam se sjetiti tko je najmanje pričao o meni i tko se najviše činio prijateljskim, no nitko iz tog razreda nije bio moj tip. Hoću imati prijatelje kakve sam imala kod kuće. Prijatelja? Većina tih mojih prijatelja niti ne zna da me nema tamo više. Zvali su me jučer iz škole zašto nitko nije došao ispisati me, a upisana sam u novu. Stoga Edi danas odlazi tamo da me ispiše iako sumnjam da će uspjeti kad nema niti jednu potvrdu da mi je netko iz obitelji. Ali Nik i on uvijek nešto smisle i uspiju.

Probudila sam se kao i inače. Popila sam čašu soka jedino jer nisam imala apetita, otišla po torbu gore u sobu te sjela u auto i čekala Nika. U glavi sam si ponavljala misli koje sam si cijeli vikend vezano uz Ronija. „Samo si paranoična, on je samo neki dečko koji misli da je kul ako ga se svi boje i ako izaziva nesreće svuda kuda dođe". Nik je izlazio iz kuće zaključavajući vrata i razgovarajući na telefon. Došao je do auta i stajao ispred vrata sve dok nije prekinuo poziv. Ušao je u auto te smo krenuli. Nismo uopće razgovarali. Stavila sam si slušalice u uši i naslonila glavu na prozor. Najednom sam primijetila da ne idemo prema školi. Možda idemo u pekaru. Nakon pola sata ugledala sam tablu na kojoj piše da smo izašli iz Manchestera.

-"kamo idemo?"- upitala sam ga iako sam znala da vjerojatno neću saznati odgovor.

-"nisam li ti već rekao da ne moraš sve znati?"-odgovorio mi je gledajući na cestu i smijući se.

Okrenula sam se natrag prema prozoru. Došli smo do Londona, pa smo ga prošli. Nakon toga sam zaspala na nekih dva sata. Kada smo stali Nik me probudio. Stajali smo na nekom parkiralištu.

-"ovdje ćemo malo stati."- rekao je gaseći motor.

Izašla sam iz auta te sam krenula za njim. Sjeli smo u jedan kafić. Naručio nam je kave te zapalio cigaretu. Ja sam samo gledala kroz prozor kafića. Nalazio se u centru nekog grada. Vani je sve vrvjelo od ljudi. Većina njih je bila užurbana. Vjerojatno idu s posla. Neki kući odmarati, neki svojoj djeci, neki svojoj obitelji... Ali mene nije to zanimalo jer podsjećalo me na moju obitelj koja trenutno ne može biti ovdje sa mnom. Htjela sam znati kamo idemo. Konobar je donio kave te sam ja svoju ispila u tri minute. Niku se očito nije žurilo. Nastavila sam gledati kroz prozor. Nisam ni primijetila da je Nik u međuvremenu otišao do toaleta. Kada se vratio nastavili smo dalje naš put u nepoznato. Točnije samo meni nepoznato.

Već se polako smračivalo vani. Izlazili smo iz gradova, dolazili u druge, ali nismo stajali. Nik je izgledao izmućeno i umorno, ali njegovi mišići su bili napeti, a njegova savršena vilica stisnuta. Izgledao je kao da je bijesan na nekoga. Nisam ga htjela ništa ispitivati. Ali način na koji je vozio mi je govorio da nešto nije u redu, a njegov stav tijela još više. Cijelo vrijeme sam slušala muziku i gledala čas u njega, čas sa strane na cestu, proučavala table, čas ispred sebe na cestu. On je samo gledao na cestu, gledajući sa strane ako bi zatrebao te vozio maksimalno ograničenom brzinom, čak i mrvicu brže s vremena na vrijeme.

Nakon cijelog popodneva i jutra provedenog vožnjom, stigli smo u München. Nije mi jasno što ovdje radimo. Znam da je Sara ovdje u domu i da Alma živi negdje u okolici zbog Sare. Ali zašto bi me doveo ovdje. Vozili smo se još nekih dvadesetak minuta te smo se zaustavili ispred jedne velike kuće koja je izgledala napušteno nekih desetak godina. Sjedili smo u tišini u autu. Nik je samo gledao ispred sebe u kuću. Činilo se kao da se prisjeća prošlosti i razmišlja. Gledala sam također u kuću i odlučila ništa ne reći. Osjetila sam njegov pogled na sebi. Nisam znala što da činim. Ostala sam samo tako sjediti i gledajući ravno ispred sebe.

-"sigurno se pitaš što radimo ovdje"- rekao je gledajući i dalje u mene. Nisam se ni trznula.

-"otvori ladicu i izvadi ključ"- naredio mi je te sam poslušno krenula otvarati ladicu koja se nalazila ispred mog sjedala.

U njoj su se nalazile vozačke, putovnice, papiri od auta, od osiguranja te ključ s privjeskom nogometne lopte. Uzela sam ključ te je on izašao iz auta, a ja sam krenula za njim. Otvorio je ogradu te smo ušli. Fasada kuće je bila malo oštećena. Krenuli smo unutra. Stepenicama smo došli do vrata. Ispružio je ruku da mu dodam ključ što sam ja i napravila. Otključavao je polako vrata te prije nego je otvorio vrata duboko je udahnuo i izdahnuo da se smiri. Otvorio je vrata te ušao unutra. Čim ih je otvorio zapuhnuo me hladni povjetarac iz kuće. Mirisao je na vaniliju. Tako privlačno.

-"uđi"- rekao mi je te sam polako ulazila u kuću pokušavajući se priviknuti na tamu iako nije bilo potrebe za tim jer je kuća imala svijetlo. Nik je došao do ormarića te uključio sklopu. Uključio je svijetlo koje je sada otkrivalo drveni hodnik. Izgledao je potpuno zapušteno. Paučina se nazirala u svakom kutku. No Nika to nije spriječilo da se prisjeća svoje okrutne prošlosti. Sve je bilo na istom mjestu kako su ostavili prije odlaska onog kobnog dana. U lijevom kutu na ulazu stajala je vješalica, ispod nje su se nalazila 4 para dječjih tenisica, a na njoj su bile obješene dvije kabanice i jedan ženski kaput. Nik je jako dobro promotrio taj kutak. Tek smo ušli, a već ga bole sjećanja. Učinilo mi se da su mu zasuzile oči. Njegovo tijelo je bilo cijelo napeto, svakim korakom u kuću još napetije. Nakon što sam razgledala hodnik, primio me za ruku te smo krenuli u glavni dio kuće.