Izabrana-ZAVRŠENA

27. dio

Budim se u mračnoj i hladnoj sobi s jakom glavoboljom. Pokušavam ustati, no nešto me sprječava. Pokušavam se naviknuti na mrak. Moj pokušaj prekida psihotičan smijeh te nakon njega jaka svjetlost reflektora uperena u mene koja pojačava glavobolju i izaziva oštru bol. Pokušavam se orijentirati, no ne uspijeva. Pokušavam se pomaknuti, no polako osjećam uže oko zglobova koje mi se urezuje u kožu. 

-"najbolji dio mog posla je gledati ljude kako se bezuspješno trude osloboditi. Šteta što nisam imao priliku tvog oca gledati takvog, ali vidiš, na kraju dobiješ bolju zabavu."- rekao je nakon što se prestao psihotično smijati. 

Smiri se, ne daj mu da  uživa- govorila sam si. Naglo sam se prestala pokušavati osloboditi. Udahnula sam i izdahnula te odlučila započeti razgovor.

-"Aleks"

-"vidim dobro si proučila od kuda sve potječe. Pametna curica."

-"pametnija sam i više nego misliš. Ne bih bila budala i da idem vračati obitelji zbog pogreške nečijeg oca"

-"ne razumiješ ti kako sve to funkcionira, tako da ne petljaj se gdje ti nije mjesto i nemoj meni naređivati i govoriti kako trebam postupati s tobom. A sada ćemo ovako, djevojčice."- rekao je te je počeo tipkati nešto po mobitelu. 

Uspjela sam ga ugledati kako sjedi na mobitelu. Čovjek u 50-ima, sliči Roniju, samo što on nije isklesan, nosi crno odijelo koje ga opisuje kao nekog biznismena. Osvrnula sam se oko sebe. Iza mene su stajala dva muškarca. Roni i još jedan kojeg ne poznam. Prema visini i obliku tijela rekla bih da je to onaj iz šumice. Vratila sam pogled na Aleksa koji je stavio slušalicu na uho te čekao da se sugovornik javi.

-"Đone, molim te pokupi paket iz kuće, u sefu je u mojoj sobi. Meri bi jedino mogla biti kod kuće, no samo uđi i ignoriraj bilo koje njezino pitanje. Obavi to čim prije i dođi do skladišta. O da, daj uzmi i kameru i laptop"

________________________________________________________________________________

-"nema joj traga već 2 sata. Nik, mislim da samo voziš prema onom skladištu gdje je Đon rekao."- rekao mu je Kajl.

-" ne znam, što ako su skrenuli s puta."

-"sumnjam, prema nestanku signala mislim da su već odavno u skladištu."

-"što ako ne stignemo na vrijeme?"

-"kud  si se sad to našao pitati? Voziiii"

Nakon nekoliko minuta Niku je zazvonio telefon. Pogledao je, no broj je bio sakriven.

-"Kajl, prati ovo."- rekao je te podignuo slušalicu. 

________________________________________________________________________________

-"ukoliko ti je toliko stalo do te cure kao što ja mislim, na tvom mjestu bi se požurio."-rekao je Aleks vjerojatno Niku. U to vrijeme je došao Đon, stavio paket na klupu te ga počeo otpremati. Čim je izvadio stvar iz paketa počela sam vrištati:

-"TO JE BOMBA!!!"- derala sam se iz petnih žila kako bi me Aleksov sugovornik čuo.

 Nakon nekoliko sekunda osjetila sam snažno tijelo koje mi je stavilo svoju žilavu ruku preko usta kako ne bih i dalje vrištala. Nakon što se više nisam micala i nakon što sam se smirila šapnuo mi je na uho:

-"ako ćeš se i dalje tako divljački micati smanjiti ćeš si šansu da preživiš"- prepoznala sam Ronijev glas.

-"eto maloj se žuri i ubrzala mi je predstavu stoga ću onda i ja svoju ulogu."-rekao je sugovorniku te uzeo bombu sa klupe te prišao stavio ju ispod stolice dok sam ja počela vrištati i suze lijati koje nisam mogla zaustaviti te namjestio vrijeme na njoj.

-"ukoliko ne želiš imati vjenčanje u paklu s njom imaš dvadeset minuta da dođeš i presječeš pravu žicu. Zamoli si prijatelja neka ti oživi predstavu umjesto što pokušava bezuspješno locirati. Vrijeme počinje od sad."- nakon toga Đon je namjestio kameru te su sva četvorica izašla van iz skladišta ostavljajući me samu. 

Nakon par minuta na zidu su se počeli ocrtavati likovi u dva pravokutnika. Na prvom sam bila ja, a na drugom Nik. Bilo je bolno gledati ga kako daje sve od sebe no u očima sam mu mogla očitati pogled koji je govorio nećemo stići na vrijeme, žao mi je. No nije odustajao.

 Zatim je u prostoriju ušao onaj četvrti muškarac koji je stajao iza mene te mi nalijao neku tekućinu od koje sam počela halucinirati. Nisam se mogla pomaknuti niti ništa. Nisam imala više pojam o vremenu i prostoru. Kroz glavu su mi prolazila sva sjećanja vezana uz oca, uz moju obitelj, moje prijatelje, uz svaki sretan događaj u mom životu. Slike su se izmjenjivale i s obzirom na drogu činilo se kao da se zbivaju upravo sada preda mnom, a ja sam kao neki duh, vidim svoju ulogu. Osjetila sam vruću kap kako mi klizi niz lice iz oka. Tek sada sam shvatila koliko sam sretna. Ne znam koliko je vremena prošlo no osjećala sam kako me netko oslobađa te me izvlači van iz hladnog i vlažnog skladišta. Jako sunce me natjera da zažmirim. Osjećam da se nešto događa, ali ne razaznajem što. Nakon nekoliko sekundi osoba koja me držala pada na pod sa mnom te osjećam jak potres i uši mi se čepe. U tom trenutku ništa nisam mogla čuti, ali vratila sam se u stvarnost. Na meni je ležao Nik koji je svojim tijelom zaštitio moje. Nešto mi je govorio no nisam ga mogla ćuti. Osvrnula sam se sa strana na kojima su ležali Kajl, Đon i Edi bez svijesti. Pogledala sam iza Nika te vidjela kako skladište gori. Barem ono što je ostalo od njega. 

-"uspio si"- rekla sam Niku iako sam znala kako me ne može ćuti te sam mu uputila smiješak zahvale te sam si odlučila podariti mali odmor, stoga sam se pustila da polako izgubim svijest.