Izabrana-ZAVRŠENA

28. dio

Zauvijek zajedno, ili možda ne?

Evo me nakon godinu dana u svom uredu u Liverpoolu. Sjedim u fotelji nasuprot dvoje novinara koja su se zanimala za onu nesreću. Zanima ih što se dogodilo. Žele znati sve u detalje. Nisam htjela davati izjavu prije jer sam smatrala da je to moja stvar koja mi se dogodila, te sam mislila kako će s vremenom zaboraviti na sve to. No evo, otkako sam izašla iz bolnice još uvijek me prate i ne daju mira. I popustila sam jednostavno. Želim natrag svoj život. Ispričala sam im sve vezano uz svog oca, sve kako se desilo od a do ž, no htjeli su znati dalje.

-"što se dogodilo nakon što su vas uspjeli spasiti?"- upitala me plavokosa žena koja je čitala pitanja iz notesa, a muškarac je gledao u mene i čekao da počnem s pričom kako bi mogao zapisati natuknice dalje. 

Dala sam sebi vremena. Pokušala sam se sjetiti još nečega prije nego što sam se probudila u bolnici, no bezuspješno. Počela sam kuckati noktima o stol, što me smirivalo. Udahnula sam duboko i izdahnula stoga sam započela dalje:

-"ne sjećam se ničega između. Izgubila sam svijest te se probudila u bolnici."- slegla sam ramenima kao znak žao mi je kako ga ne bi trebala izgovoriti jer mi ove krvopije već idu na živce. Pristala sam na intervju pod uvjetom da poslije toga moju obitelj i mene ostave na miru.

-"je li tko od vaših otmičara ostao živ?"-upitala me novinarka, te sam se trznula na to pitanje. Malo sam zastala i razmislila te odgovorila samouvjereno:

-"jedino Kajlov brat, Đon. No on im je i dao na vremenu. Ostali su odletjeli u zrak zajedno sa skladištem."

 Nakon toga završili smo svoj razgovor te su otišli. Kroz glavu su mi prošla sjećanja mog i Nikovog vjenčanja, večer kada su svi iz Hrvatske došli ovamo, te kada sam konačno bila sa svojom obitelji nakon dugo vremena. Ispričala sam se mami zbog mog ponašanja i ostalo. Ona se preselila u London te ih odlazim posjećivati svakih mjesec dana. Ne stignem prije zbog posla. Hann je otišla natrag u Hrvatsku zbog svojih. Prošli tjedan je baš otišla kući. Dogovorile smo se kako ću joj kupiti jednom godišnje kartu da mi dođe u posjet, no ona može doći posjetiti me kada god to poželi. 

-"Naprijed"- kažem nakon što začujem kucanje na vrata te čim osoba uđe požalim što sam ga pustila. Mrak mi je pao na oči. Uštipnem se za nogu u nadi da je samo noćna mora i da će ubrzo nestati, no nije dovraga. Tijelo mi obuzima strah. Počinjem se tresti. Ne mogu se natjerati da sjednem na stolicu. Noge kao da su mi se odsjekle.

-"iznenađena"- rekao je te se počeo psihotično smijati. Taj smjeh me znao pratiti još u noćnim morama mjesecima sve dok nisam uzela psihologa koji mi je pomogao odrezati dio mozga koji je urezao taj zvuk. 

"Ljepoto, oboje znamo da se moglo sve to završiti i puno prije, samo da si sve pustila k vragu. Trebala si vjerovati u ono što su glasine govorile. Nisu one baš uvijek lažne. Sada ćeš svoju grešku nositi u grob i zapamti ako se rodiš možda još jednom kako Aleks Patronima vrati svoj dug milom ili silom, bio živ ili mrtav"

Nakon toga prostrijelio me metkom posred čela. Pala sam na pod te gledala kako pobjednički odlazi. To je bilo to. To je moj kraj. To je moj život.

 Oprosti mi Nik, ljubavi moja. Znam kako će te ovo boljeti još mjesecima no nadam se kako ćeš biti sretan do kraja svog života, umrijeti u dubokoj starosti. Kako ćeš naći predivnu ženu, možda bolju od mene, no koja će te voljeti isto kao i ja. Volim te. Nik, volim te i na drugoj strani života. Znam kako ćeš me uvijek održavati živom iako ja bila mrtva i daleko daleko od tebe. U svom srcu. Tamo gdje mi je već odavno mjesto. Hvala ti na svemu srećo moja. Pobrini se za moje i prihvati ih kao tvoje. Obećavam ti kako ćemo se jednom naći ponovno, na drugoj strani. U istom obliku. i evo ljubavi mog života, dajem ti posljednje za pamćenje VOLIM TE!