Izabrana-ZAVRŠENA

17. dio

Ustala sam s osmjehom na licu. Kiša vani pljušti. Još mi budilica nije zvonila da je vrijeme za buđenje. Tek je 6:14. Odlučila sam ipak još neko vrijeme ostati u toplom krevetu dok sam slagala u glavi što ću obući, pa onda razmišljala o jučerašnjoj večeri. Gledala sam kroz prozor i slušala kišu kako kucka po prozoru. Voljela bi da je više takvih dana. Jednostavno sam zaboravila na sve što se događa. Svaki dan mi jedva prođe, osim onog jučer. Ali svakog jutra se moraš probuditi i vratiti natrag u stvarnost, kakva god ona bila.

Bilo je 7:20 te sam odlučila ustati iz kreveta. Obukla sam bijelu dugu majicu, stavila sam oko vrata crnu maramu pošto se ona masnica još jasno vidjela iako se povlačila sada već, obukla crne uske traperice i navukla kožnu jaknu preko sebe. Sredila sam se u kupaonici te sam sišla dolje. Nik je pio kavu. Nitko nije ništa složio za doručak ovo jutro. Otvorim frižider i vidim nema ničega skoro.

-"poslije moramo u kupnju."- rekla sam s uzdahom pomirujući se u glavi sa činjenicom da će mi želudac zavijati cijeli dan do ručka, ali neću tome dopustiti da mi pokvari dan.

-"ne moramo. Naručujemo svaki tjedan, samo ovaj tjedan malo kasni. Inače dolaze svaki ponedjeljak. Vjerojatno će danas doći."- rekao je Nik listajući po novinama. Pretpostavljam da je negdje bio ovo jutro pa ih pokupio usput.

-" a dobro."- rekla sam

-"kupiti ćemo nešto usput."- rekao je. Došla sam do stolice i taman sjela kada je netko pozvonio na vrata. Nik i ja smo se pogledali, vjerojatno mi je dao znak da se ne mičem s mjesta. To je bilo jedno od pravila. Nakon što sam kimnula glavom, Nik je ustao i otišao otvoriti vrata. Čula sam glasove no nisam uspjela razaznati tko je. Tek kada su Nik i druga osoba, očito muškarac, krenula prema dnevnom boravku čula sam Nika kako govori ovome drugome:

-„u buduće molim te javi meni da dolaziš i kada dolaziš da te moji zaštitari ne bi upucali"- na to se sugovornik samo nasmijao. Kad bi barem znao da se Nik ne šali. Došli su do kuhinje i onda sam tek shvatila da je to Sam koji je očito došao po Edija. Ako sam dobro shvatila, on živi samo par ulica dalje od nas.

-„sjedni ovdje, pretpostavljam da će Edi sići svaki čas"-rekao mu je Nik na što je ovaj sjeo nasuprot meni. Učinilo mi se po Nikovom izrazu da mu se Sam iz nekog razloga baš i ne dopada.

-"hej malena"- pozdravio me Sam.

-"hej Sam"- rekla sam.

Ovo malena mi se iskreno baš i ne dopada. Mrzim takve glupave ispade. Vjerojatno mu se sviđam. Malo ću ga popratiti, a nakon toga ga ignorirati cijelo vrijeme. Sjedili smo za stolom nas troje, ja sam gledala po Instagramu po telefonu, Nik se vratio novinama, a Sam je neugodno sijedio u tišini i nije znao kuda da pogleda. Nik se očito time hranio jer sam ga uhvatila kako krajičkom oka gleda u Sama kad bi se ovaj pravio da su elementi pokraj štednjaka zanimljivi, te bi maknuo pogled natrag u novine i smješkao se krajičkom usana. Baš neprimjetno. Da mi je znati gdje je vidio da se ljudi smiju novinama.

Nakon nekoliko minuta spustio se i Edi. Pozdravio je Sama te mu rekao Niku kako neće kavu te da idu s Edijevim autom danas u školu jer poslije toga idu na neku zabavu, pa da ne mora zvati taksi.

-„ako piješ ostavljaj auto i da ti nije palo na pamet voziti inače te šaljem natrag u njemačku"- rekao mu je Nik, na što je Edi samo odgovorio nemarno „da da da, znam Nik". Edi je uzeo ključeve od Nika i njih dvoje su krenuli.

-"idemo i mi polako?"- upitao me Nik.

-"pa tek je 7:25, kuda?"-odgovorila sam gledajući u kut telefona na sat.

-"idemo nekud na doručak."-odgovorio je ustajući i hodajući s telefonom u ruci prema hodniku.

Uzela sam ruksak i krenula u auto. Nisam uzela kišobran pa sam malo pokisla. Stavila sam ruksak ispod svojih nogu i naslonila glavu na prozor. Ovoga jutra krenuli smo na drugu stranu. Ovo tmurno vrijeme me podsjetilo na onu večer, kada sam završila u bolnici. Slušala sam kapljice kiše koje su lupkale po prozoru i vrtjela scenarije od one večeri u glavi od početka do kraja. Sjetila sam se kako je on bio ondje u bolnici.