Izabrana-ZAVRŠENA

15. dio

Ustala sam u pola 7. Škola ovdje počinje u 9 pa srećom mogu dulje spavati i odmoriti se. Složila sam krevet te krenula u kupaonicu. Netko je već bio u njoj, pa sam se vratila u sobu, provjerila da li sve imam u torbi, i obukla one stvari koje sam kupila prekjučer kada sam s Negan bila u kupnji. Čula sam da je taj neko izašao te sam krenula u kupaonicu. Počela sam češljati kosu kada mi je za oko zapela masnica na vratu. Čini se da će mi trebati šal. Vratila sam se natrag u sobu i uzela sam neki tamni iz ormara, omotala ga oko vrata, uzela i navukla kožnu jaknu na sebe i krenula dolje. U kuhinji su Edi i Nik nešto šapćući razgovarali. Čim su me ugledali obojica su se trznula i prestali sa šaputanjem. Nik je ustao pogledao me od glave do pete i rekao:

-"idem vam po torbe"-činilo se kao da je očekivao nekakvu neprimjerenu odjeću na meni.

Krenula sam točiti kavu i usput sam žvakala zadnji sendvič koji je ostao na tanjuru. Izgleda da je Negan slagala doručak ranije. Bilo je petnaest do 9 pa sam kavu ispila u svega četiri gutljaja i krenula u auto držeći i žvačući onaj sendvič. Nik me gledao kao da nikad nije vidio osobu koja jede u autu.

-"što?"- pitala sam kao da mi smeta, pomalo bahatim tonom.

-"ništa."-rekao je i okrenuo se prema naprijed gledajući Edija koji se vuče van. Izgleda da se njemu baš ne da u školu. A ja? Ja jedva čekam da pobjegnem barem malo iz kuće i okružim se nekim zanimljivijim ljudima. Barem se nadam da će se to ostvariti.

-"samo imaš malo majoneze tu"- Nik se okrenuo ipak, polizao svoj palac i obrisao moj lijevi kut usne te polizao svoj prst natrag. Gledala sam ga s podignutom obrvom sva zatečena. Pretvarao se kao da me nema gledajući natrag prema naprijed. Učinilo mi se da sam mu mogla vidjeti smiješak na kutku lica. Zanimljivo. Taman kako je Edi otvorio vrata, prestala sam buljiti u njega i prebacila svoj pogled ispred sebe razmišljajući o ovome. Edi je ušao u auto te smo krenuli. Za 10 minuta smo došli do parkirališta iza kojeg se nalazila ogromna zgradurina. Ovo će biti zanimljiv dan. Čim smo izašli sve oči su bile uprte u nas. Cure su slinile za Edijem i Nikom, a mene su prostrjeljivale ljubomornim pogledima. Dečki nisu odvajali oči od mene kao da sam neko čudo. Bože, ako u svakog stranca gledaju ovako... Nik je ignorirao poglede, stavio sunčane naočale na oči, zaključao auto i krenuo prema školi kao da ne postoje, dok se Edi uvukao u svijet glamura i mahao slinavicama te ih tako još više raspekmezio. Ja sam krenula za Nikom isto tako ignorirajući ih. Pomalo sam koristila Nika da se sakrijem od očiju na lijevoj strani. Svi su se micali kako smo prolazili. Kao da smo neke slavne ličnosti. Kao da prvi put vide ljude. Nik je upitao gospođu koja je stajala na porti gdje je učionica 32. Objasnila mu je te smo krenuli. Buljenje se nastavilo niz hodnike isto tako. Nik je sjeo za stol ispred učionice, nasmijao nam se obojici te smo Edi i ja krenuli unutra.

Na trenutak je iz buke nastala tišina. Svi su nas pratili pogledom. Sjeli smo u zadnju klupu do prozora. Nakon što smo sjeli svi su natrag počeli pričati. Čula sam neke kako pričaju o nama, neke kako pričaju o nekoj zabavi, neke kako se žale na nekog dečka, ali ne zanimaju me. Začulo se zvono, ali profesora još nije bilo u razredu. Okrenula sam se prema prozoru i gledala prema van. Voljela bih sada da mogu razgovarati s Hann o nečemu, a ne sad sjedim tu i dosađujem se. Ušao je jedan dečko u razred, mahnuo Ediju, te sjeo na svoje mjesto. Vjerojatno se poznaju od ranije. Nadam se da to nije još jedan od ovih koji paze na mene. Nakon toga je ušla profesorica. Niska žena, četrdesetih godina, plave kose svezane u urednu punđu, nježno plavih očiju te nježna glasa. Svi smo pozdravili, te je ona sjela. Profesorica je zamolila mene i Edija da ustanemo i predstavimo se razredu pošto smo novi. Ja nisam znala niti što da kažem niti kako se predstaviti niti ništa. Bila je tišina neko vrijeme pa je Edi uskočio:

-"ovaj, ja sam Edi, ovo je Bea, dolazimo iz Hrvatske i evo ove godine smo s vama. Bea još nije uhodana u jezik i novu školu i puno griješi u jeziku pa moli za razumijevanje."-rekao je te smo sjeli nakon što je profesorica kimnula potvrdno glavom. Zahvalila sam se Ediju na tome što me izvukao. Naravno da znam jezik. Samo me trema malo hvata.

-"u redu, nadam se da ćete se brzo snaći. Možete računati na pomoć u svakom trenutku. Ovako, sada ću vas sve prozvati da zapišem koga nema."- prozivala je profesorica sve abecednim redom te su svi digli ruku kada je rekla njihovo ime, a ona je označila da su prisutni.

Nisam slušala ni pamtila imena. Sve dok nije došla do jednog imena koje nije diglo ruku. Roni. Podsjetilo me na Hanninog i mojeg zajedničkog prijatelja. Točnije njenog. On i ja smo se posvađali nešto ali bio je pravi prijatelj. Malo mi je žao. Ali ne možeš vratiti izgubljeno vrijeme. Svi smo imali priliku. Zanima me što bi on sad rekao. Na sve to. Da sazna da me nema.

Nego vratimo se na ovog Ronija. Gotovo sam mogla svaku osobu pročitati u ovoj prostoriji. Ne samo u prostoriji nego i općenito. Osim par ljudi. Na primjer Nika je teško pročitati. Vjerojatno je taj Roni ili loš dečko ili mamina i tatina bogata mazica koja je na svom produženom ljetovanju i vjerojatno neće doći do kraja tjedna. Profesorica je rekla ovim ostalim učenicima da kažu Ronija ukoliko se pojavi u školi sutra da ju potraži pod velikim odmorom. Nekako se protezao sat i konačno mu je došao kraj. Do nas je došao onaj dečko koji je došao malo prije profesorice. Edi i on su se bratski zagrlili, te mi je on pružao ruku:

-"Sam, drago mi je"

-"Bea, također"-prihvatila sam ruku

-"znam tko si"-rekao je i nasmiješio se.

Zanimljivo. Edi i on su krenuli prema van te sam i ja krenula za njima. Iako sam već pomislila da je Sam još jedan od njih, nije se niti jednom okrenuo prema meni, niti prepoznao Nika koji je vani stajao i već me čekao da krene sa mnom dalje.

Nismo razmijenili niti riječ. Cure su ga i dalje buljile po cijelom hodniku, i došaptavale si međusobno, dok sam ja samo preokretala očima. Zanimalo me što on radi za to vrijeme dok čeka na mene. Iz nekog razloga moj je mozak počeo stvarati slike njega i jedne od ovih slinavica kako ju koristi. Užas, mogla sam osjetiti želudac kako mi se okreće.

Sljedeće sam imala španjolski, dok su Edi i Sam imali njemački. Ovo će mi biti zanimljivo dosadan dan. A i sat.

-„Sjedni sa mnom dok profesor ili profesorica ne dođe pošto Edija nema u razredu."- rekao je kada smo stigli ispred učionice. Spustila sam torbu na pod ispred kožne fotelje i sijela za stol. Nik je držao mobitel u ruci i tipkao poruku, dok sam ja uzela knjigu iz španjolskog i pravila se kao da čitam, samo kako ne bi zapažala ove idiote oko nas.

-„kako je bio prvi sat?"- upitao me Nik.

-„ma odlično"-rekla sam sarkastično.

-„imaš telefon sa sobom?"-upitao me, na što sam se ja lupila u čelo, sjetivši se kako sam ga ostavila gore na stolu u sobi.

-„shvatiti ću to kao ne."-rekao je te samo nastavio buljiti u mene. Ja sam opet svratila pažnju na balavice oko nas. Nik je primijetio da mi već idu na živac, a tek smo sat i pol u zgradi.

-„smeta ti to?"-upitao me

-„šta?"- upitala sam praveći se blesava.

-„one?"- rekao je pokazujući mi očima prema njima.

-„da"- odgovorila sam preokrećući očima još jednom.

-„jesi li ljubomorna?"-upitao me, držeći ravan izraz lica.

-„molim?"-upitala sam ga i taman se profesor pojavio. Ustala sam i dala mu posljednji pogled, te sam mogla vidjeti bezobrazni smiješak na tom savršenom licu. Namjerno me provocira. Pozdravila sam profesora te ušla s njim u učionicu. Ljudi su se došaptavali jer sam ostala vani poslije zvona, i ušla u isto vrijeme kao i profesor. Vjerojatno su mislili da ću dobivati nekakvi posebni tretman ili što već, ali samo sam ignorirala njihova pitanja koja su si međusobno došaptavali, pronašla sam svoje mjesto u zadnjoj klupi i cijeli sat razmišljala o Niku i njegovom ponašanju od ranog jutra.

Do kraja dana je sve bilo užasno dosadno. Poslije svakog sata Nik me pratio kao u stopu, svaki profesor se čudio prvu sekundu, ali onda su se vjerojatno sjetili zašto je Nik ovdje, a ostali u razredu su tračali kao da ih ne razumijem. Tko joj je Edi? Možda je drolja? Tko je onaj lik koji ju stalno prati? Možda se gospođica boji da se ne izgubi u velikom gradu? Možda je ubila nekoga i sad je u kućnom pritvoru ili što?... I ostali komentari na istu priču. Ali zaboli me. Ovdje sam zato što nekako moram završiti svoju školu. Osim toga ubrzo će sve doći na svoje mjesto, vjerujem.