Izabrana-ZAVRŠENA

5. dio

Prošlo je par dana otkako je Hann otišla. Loren dolazi samo popodne jer ujutro nema skoro nikoga. Nije niti popodne gužva, vjerojatno zbog užasnih vrućina. Ipak se brže obavi posao i nije toliko naporno. Stignem tipkati po mobitelu. Hann mi cijelo vrijeme šalje slike, piše kako joj je, a meni je drago da uživa. Zaslužila je. Jedva čekam da se vrati. Često pregledavam slike iz nova jer mi previše nedostaje, ali i uživam u toj energiji kojom sije na slikama. Sretna je konačno i vidim da joj se jedan od najvećih snova ostvario. Iako nije tu, osjećam kao da je zbog tih svih slika. Turska je isto tako lijepa, ima zanimljivu povijest i dam se kladiti da Hann sada negdje sjedi i slika neku građevinu. Dam se kladiti da joj nije dosadno. 

S Loren ne pričam baš puno. Često joj popodne dođu prijateljice, pa dok je za šankom priča s njima, uzima narudžbe, dijeli mi tacne i tako do kraja radnog vremena. Ostavi me da počistim jer sam se ponudila, ona ode nekad i prije nego njena smjena završi jer ide u provod sa svojom ekipom. Pošto sam sama, krećem kući tek oko 22 sata. Danas mi i nije bio baš neki dan i samo sam htjela doći kući i leći u krevet i spavati. Ali naravno da se sve zakompliciralo. 

Mama se derala na mene da me cijele dane nema kod kuće, da joj trebam pomoći, da ne može sve sama. Ja naravno ne bi bila ja da držim jezik za zubima, i naravno da sam morala još više zakomplicirati dramu. Poludjela sam i otišla iz kuća baš kao i obično kada bi zagustilo - bez riječi. Nekada ne bi dolazila kući danima, nekada satima. Ali uvijek bi se vratila. Kada bi otišla uvijek bi me uzastopno zvala, ali ja bi poklopila svaki put i isključila mobitel ili jednostavno ignorirala pozive. Jednostavno sam trebala malo vremena da se ohladim i da zaboravim na sve. Prvi put kada sam to napravila bilo je prije 2 mjeseca. Kada me zvala odmah sam se javila i rekla kako mi je vise dosta i ako želi da se vratim, ne zove više, ali je. Poslije 2 sata ujutro više nije zvala. Otišla je spavati vjerojatno. Osim toga imam 17 i mogu odlučivati sama za sebe. Znala je da mi treba mira. Samo nije htjela da se živciram i da mi se što dogodi jer moje migrene su bile kao moždani udar. Stalno bi se izgubila, riječi ne bi imale smisla, činilo bi mi se kao da ne kontroliram više svoje tijelo. Mogla bi se od šoka srušiti negdje ili što već. 

Išla sam do kluba ovoga puta. Jednostavno mi je trebalo piće. Loren često dolazi ovdje kada treba mir. Osim toga, stric joj je šef a on nikada ništa ne kaže. Ja barem uvijek ostavim u blagajni za ono što uzmem i ispišem račun drugi dan da ne bi bilo problema. Natipkala sam Hann da je zagustilo i da ne znam kada ću se vratiti kući. Uzela sam bocu piva, uključila glazbu i plesala okolo. Kada mi je dosadilo, odlučila sam detaljno počistiti klub. Micala sam stolove, odlijepljivala žvakaće od ispod stola, presložila čaše i šalice, popisala koliko je čega ostalo i pokušala naći još nešto ekstra za napraviti.

Oko 3 ujutro sam krenula iz kluba. Tišina je vladala ulicama. Bilo je malo prohladno, što mi je i pasalo da se smirim i saberem. Slušala sam svoje korake i razmišljala o onom incidentu s mamom ranije. Kao i uvijek moji mozak mi govori da sam dobro postupila, ali srce boli i žali, jer zna da neću još dugo vremena provesti s njom. 

Kada sam prošla krčmu čiji je vlasnik mamin poznanik začula sam korake iza sebe. Imala sam loš predosjećaj. Osjećala sam se kao da se nalazim u nekom filmu, a taj tip filmova nije nikada dobro završio. Okrenula sam se i vidla muškarca tridesetih godina. Možda samo ide istim putem kao i ja, pomislila sam. Razmišljala sam da li da trčim, da li da zovem u pomoć, vrištim, prevrtala sam scene što bi se sljedeće moglo dogoditi i kako bih se mogla izvući. Odlučila sam prvo prestati previše razbijati glavu o nepotrebnim stvarima i samo se uvjeriti da sam paranoična. 

Prešla sam cestu, samo kako bi mi bilo ugodnije. Osjećala sam na kratko ugodnost sve dok nisam začula korake iza sebe ponovno. Pogledala sam ponovno iza sebe. Prešao je i on. Vratila sam se natrag na drugu stranu ceste, vratio se i on. Sada sam bila sto posto sigurna da me uhodi. Ubrzala sam korak i žureći se vadila mobitel iz torbice. Pokušavam ga uključiti no baterija mi je prazna. Srce mi počinje tući kao nenormalno. Tresem se cijela i imam osjećaj kao da će me moje noge odati. Pluća me bole i samo se nadam da neću ostati bez zraka ponovno. Anksioznost je prisutna. Želim vikati, vrištati u pomoć, no ne mogu. I onako nema smisla. Svi spavaju u ovo doba noći.  Koraci mi se približavaju, a srce želi iskočiti iz mog prsnog koša. Imam osjećaj kao da mi je sva krv iz cijelog tijela prešla u glavu. Slabo mi je i samo želim sigurno doći kući. Nisam predaleko, samo još 6 minuta.