I hate school/I love school

Part 10

ELA P.O.V.

(Srijeda, 06:00)

Probudio me pištavi zvuk budilice.

Danas idemo na onaj glupi izlet.

Uopće mi se ne ide.

Najrađe bih ostala kuću.

Digla sam se se i krenula prema kupaoni. Obavila sam jutarnju higijenu te se odlučila presvući u trenirku i debelu majicu dok sam kosu pustila da mi ravno pada preko ramena.

Uzmela sam kofer koji sam spremila još sinoć i spustila se do donjeg kata. Tamo me je već čekala moja dragocjena obitelj.

Mislim na mamu i brata, tata se još nije vratio sa broda.

Jedva čekam da se vrati.

Pozdravila sam se sa bratom dok sam mamu izljubila, bolje rečeno ona je mene izljubila.

Izašla sam iz kuće i spazila Ema kako me strpljivo čeka. Dogovorile smo se da ćemo ići zajedno do škole.

Potrčala sam joj u zagrljaj.

"Nije te mama dovoljno izgrlila?" Nasmijala se, motajući ruke oko mojeg struka.

"Naravno da je, ali falio mi je tvoj zagrljaj." Stegnula sam ju uza sebe.

"Drago mi je i ti si meni falila, ali sada moramo ići jer je sedam i četrdeset." Odvojile smo se jedna od druge nakon čega smo polako krenule.

Nakon nekih desetak minuta hodanja i neumornog pričanja, stigle smo.

Odložile smo kofere u autobusni prtljažnik i ušle u bus. Već je dosta učenika zauzelo svoja mjesta tako da su nama preostali neka od prednjih, no nismo se bunile.

Odmah nakon, profesorica nas je izbrojila pazeći da su svi na broju nakon čega smo napokon krenuli.

"Hej, cure." Marin i Tin su se nagnuli nad naša sjedala.

"Hej." Pogledale smo ih.

"Želite li igrati istina i izazov?" Upitao je Tin.

"Može. Tko sve igra?" Rekla je Ema.

"Ja, Marin, Nina i Paola." Nabroji je Tin. Čim je spomenuo njihova imena, kosa mi se digla na glavi.

"Ipak nećemo." Odmah je rekla Ema nakon čega smo se samo okrenule prema naprijed.

"Kakve veze ima to što će i one igrati?" Tin je uzdahnuo.

"Ima veze." Uzvratila sam.

"Kakve?" Javio se Marinov glas na što sam se okrenula natrag prema njemu.

"Nećemo igrati i to je to. Prijeđite preko toga." Rekla sam.

"To nije odgovor kojeg sam tražio." Nakrivio je glavu u stranu.

"Samo se vi zabavljajte, mi nećemo igrati." Rekla sam prije nego što sam im ponovno okrenula leđa.

Oni su se samo u tišini vratili nazad na svoja sjedala.

...

Prošlo je sat vremena otkad su oni počeli igrati istina i izazov. Cijeli bus je odzvanjao od njihovog glasnog smijanja.

Bilo je raznih izazova; neki su čak bili malo i previše, no za njih su bili odlični.

U jednome trentku, Marin je dobio izazov da poljubi Ninu; sa jezikom.

Istoga momemta ja sam se okrenula, ne želeći gledati tu odvratnu stvar.

"Bože. Jesi vidjela kako su se poljubili?" Pogledala me je Ema nakon čega se i onda vratila natrag na sjedalo do mene.

"Nije me briga." Odvratila sam joj.

"Netko nam je ljubomoran." Pogodila me je laktom u rebro na što sam ju ja čudno pogledala.

Šta priča ona?

"Ne pričaj gluposti, Ema." Ispustila sam izdah iz svojih pluća.

"Ljubomorna, ljubomorna." Počela je pjevati na sav glas.

"Ema, začepi." Stavila sam svoj dlan na njena usta, no ona je bezobzira na ruku nastavila pjevati.

"Što se tu događa?" Odjednom se Tin našao iznad naših sjedala.

"Ema glasno pjeva." Pogledala sam ga.

"Miči ruku sa mojih usta." Uspijela je maknuti moju ruku, "Ela je-" Prekinula sam ju.

"Gdje se gasiš ženo?" Udarila sam ju po ruci dok se ona samo smijala.

"Što je Ela?" Najednom se i Marin našao pored Tina.

Odlično.

"Ela je ljubomorna." Rekla je Ema dok se zlobno smješkala.

"Na koga?" Pogledao me je Marin kao da je već znao na koga je Ema mislila.

"Na nikoga." Zakolutala sam očima, križeći ruke preko svojih prsa.

"Na Ninu." Izgovorila je Ema na što sam ju ja prostrijelila pogledom.

Samo sam se u tišini podigla sa svojeg sjedala i sjela za nekoliko sjedala naprijed.

Ne mogu vjerovati da je to rekla.

Otkuda njoj to uopće?

Sada će ispasti da se meni Marin sviđa; što nije istina.

Prošlo je tek nekoliko sekundi otkad sam bila sjedila sama kada je na sjedalo do mene sjeo Marin. Imao je mali osmjeh na licu dok je gledao ravno u moje oči.

"Nemoj se smijati." Zakolutala sam očima.

"Zašto? Slatka si kad si ljuta." Nastavio je na što su se meni živci samo počeli sve više dizati.

"Da li me možeš ostaviti na miru?" Oštro sam rekla dok sam ga gledala.

"Ne mogu." Udobno se smjesto u sjedalo dok osmjeh sa lica ni u kojem trenutku nije skidao, dajući mi do znanja da je ovo njega sve samo još više zabavljalo.

Ispustila sam izdah iz sebe prije nego što sam naslonila glavu na prozor. Spavalo mi se, ali nisam bila u mogućnosti ni oka sklopiti.

Prvo, sjedalo je bilo užasno tvrdo. I drugo, dobiti ću potres mozga zbog rupa na cesti ako mi glava bude cijelo vrijeme naslonjena na prozor.

"Vidim da ti nije udobno." On se stvarno nije gasio, niti mu je to bilo u planu.

"To nije tvoj problem." Poprečno sam ga pogledala.

"Biti će ti lakše ako staviš glavu na nešto mekanije." Rukom je pokazao na svoje rame.

Pogledala sam u njega pa u njegovo rame. Mislim, barem ću se naspavati ako naslonim glavu na njega, ali opet sa druge strane ne želim to napraviti.

No, ono je bilo jače od mene i ipak sam se odlučila za prvu verziju.

Naslonila sam glavu na njegovo rame te zatvorila oči te polako tonula u san dok mi se Marinova kolonjska voda uvlačila duboko u nosnice.
___________________________