I hate school/I love school

Part 23

ELA P.O.V.

(Petak, u školi)

"Što se jučer poslije škole dogodilo između tebe i Marina?" Upitala je Ema za vrijeme sata Matematike.

Jučer smo ja i Marin išli zajedno kući; samo zato jer je on izinstirao. Hodali smo doslovno u tišini, iako je on htio pričati sa mnom ja sam bila ta koja je zaustavljala svaki oblik komunikacije.

Ema uporno misli da se nešto dogodilo između nas. Ne mogu joj nikako dokazati da ništa nije bilo.

"Ništa se nije dogodilo. Rekla sam ti već." Zakolutala sam očima.

"Imam neki osjećaj da mi nešto skrivaš." Uporno je nastavljala.

"Ema, ne skrivam ništa." Malo sam podigla ton glasa na što nas je profesor odmah pogledao.

"Cure, da li je sve u redu?" Upitao nas je.

"Da, sve je u redu. Oprostite na smetnji." Brzo sam rekla, nastavljajući prepisivati gradivo sa ploče.

"Dobro. Da li te je Marin podučio zadnju lekciju kako smo se dogovorili?" Upitao je nakon čega je pogledao u Marin koji je kao iz topa pogledao u mene i čekao moj odgovor.

"Ne, nije." Rekla sam, gledajući prema Marinu, "Bio je u vani cijeli dan i došao navečer pijan." Pričala sam dok sam držala sitni osmjeh na usnicama.

"Da li je to istina?" Upitao je Marina.

"Naravno da nije." Odgovorio je dok je pogledom bušio rupe na meni.

"Naravno, sada će i lagati. Jedino to i zna." Nastavljala sam. Sve to me je tako užasno zabavljalo.

"Marine, ponudio si se i nisi izvršio dogovor. Žao mi je, ali morati ću ti dati opomenu. Doći ćeš skupa sa Elom danas na dodatnu nastavu da joj objasniš zadnju lekciju, jasno?" Ozbiljno mu je rekao profesor.

"Da." Rekao je Marin, ne skidajući svoje oči sa moje.

Znam da će me napasti nakon sata, ali briga me.

Zaslužio je.

...

Sjedila sam na klupicu ispred škole. Do mene je sjedila Ema koja je već jela svoj sendvič.

"Dobar tek-"

Prekinuo me nagli dolazak Marina, "Što ti misliš da si postigla onime?" Bio je jako ljut.

"Ništa. Samo sam rekla istinu." Odgrizla sam komadić sendviča.

"Ti laganje nazivaš istinom?" Nastavio je istim tonom. Bio je udaljen na svega korak od mene.

"Ti si mene trebao naučiti tu lekciju, ali nisi tako da si ti kriv što moramo na dodatnu poslije škole." Zakolutala sam očima.

"Ja sam kriv?" Rekao je visokim tonom glasa.

"Zašto se dereš? Nema potrebe za time." Smireno sam mu odgovorila jer sam znala da će njemu to samo još više dignuti živce, "Naravno da si ti kriv. Nisam sigurno ja." Ponovno sam zakolutala očima.

Naglo me je uhvatio za vilicu, podignuvši moju glavu gore prema sebi, "Još jednom okreni tim očima i dati ću ti drugu razlog zbog kojih ćeš ih okretat." Prosiktao je.

"Na zapovijed." Gledala sam ga ravno u oči u kojima sam mogla vidjeti čisti bijes.

"Smiri malo to svoje ponašanje." Otpustio je stisak sa moje vilice, "Vidimo se na dodatnoj." Rekao je nakon čega je samo otišao.

...

Stajala sam ispred učionice Matematike i čekala da počne dodatna nastava.

Začula sam korake i ugledala Marina kako mi se približava. Zaustavio se točno ispred mene, "Slušaj.." Započeo je, "Oprosti zbog onoga na velikom odmoru."

"Nije me briga. Ovdje sam da mi objasniš Matematiku." Ozbiljno sam mu odgovorila.

"Oprosti stvarno-"

Prekinula sam ga, "Briga me. Samo hoću da ovo što prije završimo da mogu kući."

Ne dugo nakon, profesor je došao i pustio nas u učionicu. Sjeli smo u prvu klupu i Marin mi je počeo objašnjavati lekciju. Pozorno sam ga slušala i upijala svaku njegovu riječ.

Na sekundu sam prebacila pogled na njegove oči. Našla sam u momentu i nisam mogla maknuti pogled.

Zašto ima tako lijepe oči?

To nije fer.

"Slušaš li ti mene?" Odjednom je rekao Marin.

"Da." Trgnula sam se.

Ela, saberi se.

"Znam da imam lijepe oči, ali fokusirajmo se sada na Matematiku." Rekao je sa smješkom.

"Ajme, kako si umišljen." Zakolutala sam očima i nastavila ga pratiti.

...

Napokon smo završili i izašli skupa iz škole.

Nisam ni napravila jedan korak kada sam se našla pribijena uza zid sa Marinom ispred sebe.

"Tko je ono umišljen?" Zlobni osmjeh mu se našao na licu.

"Ti." Kratko sam mu odgovorila.

"A da nisi ti ta koja je umišljena?" Nagnuo je glavu u stranu.

"Ja umišljena?" Spojila sam obrve, "Ja nikada neću biti poput tebe. Nitko ne može biti toliko umišljen kao ti."

"Nećeš biti poput mene, " Spustio je glavu do mojeg vrata, ostavljajući jedan nježni poljubac na njemu, "ali ćeš biti moja." Završio je nakon čega mi je poslao jedan mali osmjeh prije nego što je otišao.

Mrzim kada mi to radi. Napravi mi nešto takvo i onda me samo pusti.

Sada ću ja to njemu početi raditi; da vidimo koliko će izdržati. Briga me.
__________________________