I hate school/I love school

Part 22

ELA P.O.V.

"Onda?" Upitao je Marin nakon deset minuta stajanja i pričanja o svemu samo ne o onome zbog čega smo ovdje.

"Neću reći." Odmahnula sam glavom.

"Dobro. Onda ćemo ostatak dana i cijelu noć provesti baš ovdje." Rekao je.

"U redu, meni paše." Odšetala sam do odližnjeg zidića i sjela na njega.

"Samo reci, hajde." Stao je ispred mene. Toliko je očajnički htio da mu to kažem jer je naučio da mu to svi govore.

"Jednostavno ti neću reći da si ljepši jer nisi." Pogledala sam ga.

"Malena." Prišao mi je nakon čega se postabio između mojih nogu:"Hajde, reci." Svoju glavu je stavio opasno blizu moje.

Blago je otvori svoje usnice. Stavio ruke sa svake strane mojih nogu samo se još se više približavajući mojem licu.

Nisam htjela da se dogodi poljubac između nas. Do toga mi stvarno nije bilo pa sam odlučila popustiti.

Teška srca.

"Dobro." Uzdahnula sam, udaljavajući ga od sebe, "Ljepši si od profesora iz Matematike."

"Prepala si se da ću te poljubiti?" Usnice je uvio u osmjeh dok je svoje oči zaključao na mojim očima.

"Ne." Vratila sam se natrag na noge.

"Ne brini, ne bih to ni napravio. Imam curu." Namignuo mi je nakon čega me je zaobišao i otišao.

Njegova rečenica mi je ostala odzvanjati u ušima.

Toliko je bila nepotrebna.

Ne kužim zašto mi cijelo vrijeme nabada na nos da ima curu.

...

(Dan kasnije, u školi)

"To ti je rekao? Marin je to rekao?" Upitala me Ema dok me čudno gledala.

"Da." Klimnula sam glavom.

"Zašto cijelo vrijeme to radi? Postao je naporan sa time."Uzdahnula je.

"To sam i ja rekla." Pogledala sam ju, "Kao da mene briga to što on ima curu."

Taman nakon moje rečenice, oglasilo se zvono. Ne dugo nakon zvona, profesor iz Matematike je ušao u učionicu.

"Dobro jutro, djeco. Danas imamo mali inicijalni test u bilježnicu. Tek toliko da vidim što ste sve naučili iz zadnje lekcije koju ste učili prije nego što ja sam došao."

"Profesore." Odmah sam podigla ruku kao i nekoliko ostalih učenika, "Ja baš ne razumijem tu zadnju lekciju. Možete li mi je objasniti?"

"Mogu-"

Prekinuo ga je Marin, "Nema potrebe da se mučite, profesore. Ja ću je podučiti tu zadnju lekciju."

"Hvala tj što si se javio Marin, ali stvarno nije potrebno. Ja sam profesor, ja ću je naučiti." Rekao mu je profesor na što je meni odmah kamen sa srca pao.

Nikako ne želim da me on uči Matametiku.

"Profesore, vjerujte mi. Mi smo kuća do kuće i još smo najbolji prijatelji." Uporno je nastavio Marin kao da će umrijeti ako on ne bude taj koji će me naućiti tu zadnju lekciju.

"Dobro, ako toliko želiš.." Uzdahnuo je profesor.

"Ali-" Započela sam.

"Hvala vam puno." Marin mi je upao u riječ dok me gledal sa osmjehom na licu.

Zašto to radi?
___________________________