Blind《Ante Rebić》

《07》

30.06.2018

"Dobro Majo,pozdravit cu ga...Da, da i reći ću mu da je predivan" kolutala sam očima dok sam lričala sa sestrom na mobitel. Stvarno je bila nepodnošljiva i mislim da sam nji trebala poslati da čuva Antu umjesto da ja idem ovamo.

"Dobro,reći ću mu..." krenula sam joj reći da ću mu prenijeti kako je zgodan i dobar i ostatak hvalospijeva na njegov račun ali u tim trenutku me upravo on prekinuo u razgovoru udarivši od stol i glasnom psovkom.

"Moram ići" kažemo joj te odmah prekinem i okrenem se prema njemu.

Iskreno žao mi je bilo vidjeti ga u ovakvim stanjima i znam da sam tu da mu pomognem da se riješi toga.

"Jesi dobro?" Upitam ga te dođem do njega. Definitivno je bio izfrustriran.

"Dobro sam" kaže ljutitim tonom te krene proći pokraj police na kojoj se nalazio nekakav stakleni ćup ali udari rukom u ćup koji se slomi od udarca njegove ruke

"Jebemti" opsuje ponovno te stane na mjestu gotovo bespomoćan a ja brzo dođem do njega.

"Čekaj,Ante" tiho kažem pokušavajući ga ne uznemiriti još više.

"Daj mi ruku da ti pogledam" primjetim mu na ruci posjekotinu od ćupa koji je završio na podu u sto komada.

"Pusti me na miru" odbrusi mi te krene u nazad i opet se skoro sruši sam.

"Daj mi ruku rekla sam" malo glasnije uzviknem te dođem do njega i uzmem ga za tu ruku na kojoj je imao posjekotine

"Nemoj se ponašati kao dijete,Ante" pogledam ga u lice iako me on ne vidi,imam osjećaj kao da ću ga tako uvjeriti"

"Vidio bih tebe na mom mjestu" ponovno mi odbrusi no ja se trudim zanemariti njegove riječi

"Ajde dođi,očistit ću ti ranu i zaviti ruku i nemoj više pričat. Ja sam dužna brinut se o tebi i ti si pod mojom brigom" kažem mu te sa njim pođem prema kuhinjskom stolu.

"Brineš li se stvarno ili samo zato što ti je to posao?" Upitao me odjednom dok sam mu čistila ranu.
Nije kao da se nisam brinula,stvarno mi je bilo žao i sigurno nikome ne bi poželjela nešto ovakvo ali definitivno mu to neću reći.

"To mi je posao Ante" kažem mu osjećajući krivnju. Možda bi se i on bolje osjećao kada bi znao da se brinem za njega.
Ma vraga bi. Protresem glavom da te misli sklonim iz glave.

"Ti si sigurno jedna od onih koje se prave nedodirljive" odjednom mi kaže na što se ja zbunim na trenutak. Stvarno je umišljeni kreten,bez obzira što je slijep.

"A ti bi ozbiljno trebao poraditi na svojoj osobnosti. Stvarno si kreten." Kažem mu upravo ono što mi je prvo palo na pamet. I htjela sam mu još puno toga reći ali sam ušutila.

"Zbog toga što sam iskren? Ili što sam te prokužio?" Upita me i još više me naživcira

"Ti stvarno misliš da svaka djevojka pada na tebe? I da zbog toga što si zgodan,lijep i zanimljiv moraš privući svaku djevojku? I da ni jedna ne misli da si kreten?" Iznervirano ga pitam jer stvarno me naživcirao. Iako uopće nije o tome priča ali stvarno me zanimalo da li je baš ovakav kakvim se predstavlja.

"A kakvi to tebe momci privlače?" Uzvrati mi pitanjem i još više me naživcira

"Sigurno ne kreteni" kažem mu glasnije.
"Uostalom nije to tvoja briga,oboje znamo zašto sam ovdje"

"Možda i je,ja sam ti šef trenutno" nasmije se. Okej stvarno se trebam naviknuti na njegove stalne promjene raspoloženja.

A/N nije kasno i nije mi dosadno pa pišem nastavak. ;)
Komentirajte,votajte ili nemojte. Radite šta oćete. ❤