Blind《Ante Rebić》

《32》

Kristina

Iz sna su me probudila škripava vrata koja su se polako otvarala. Iz stanja polusna sam u rekordnom roku postala budna.

Preplašeno sam pogledala prema vratima a netko je ušao unutra. Obris osobe nisam nikako mogla razaznati dok sam gledala kako se ta osoba približava prema meni. Mrkli mrak u sobi je jedino osvjetljavalo svijetlo koje je dolazilo iz predsoblja ali nije bilo dovoljno jako.

Srce mi više nije ni kucalo,ja sam prestala disati.

Osoba je skoro došla do mog kreveta a ja sam počela vrištati iz sve snage koju sam imala a onda sam začula tup udarac i psovke koje su izlazile iz usta te osobe. Odnosno,ta osoba je zapravo bio Ante.

"Koji je tebi vrag majmune jedan" vrisnula sam sada na njega te sam skočila iz kreveta.

"Isuse Tina" Ante je stao na sekundu a zatim se počeo nekontrolirano smijati

"Nemoj se smijat kretenu jedan"  počela sam ga udarati po ruci dok sam vikala na njega a on se i dalje smijao

"Kako se neću smijati" nekako je rekao praveći pauze između dva naleta smijeha

"E pa nećeš." Ljutito sam mu rekla a on se počeo smirivati dok se nije u potpunosti prestao smijat. Očito je shvatio da mi nismo riješili jučerašnji problem.

"I? Što tebe dovodi u moju sobu u 5 ujutro?" Pogledala sam na mobitel kako bi vidjela koliko je sati

"5? Ja sam mislio da je više" začuđeno je rekao

"Pa?" Upitala sam ga kratko. Nisam više bila ljuta ali sam ga htjela provocirati.

"Nismo riješili problem od jučer. I ja želim to što prije riješiti" rekao mi je direktno. Jedna od njegovih osobina koje sam voljela je ta što bi većinu stvari rekao onako kako misli.

"Bila sam ljuta" priznala sam mu. Da,bila sam ljuta valjda zbog toga što sam saznala nešto konkretno što je on radio ali hladan zrak i šetnja su mi očigledno prijali pa je i ta ljutnja prošla.

"A meni si rekla da nisi" blago se nasmijao

"Bilo mi je glupo jer je to prošlost, i ja sam bila ljuta zbog toga." Rekla sam tiho
"Ali nisam više ljuta" pogledala sam u njega u ovom polumraku u kojem smo se nalazili i dobro sam mogla razaznati njegov osmijeh nakon što sam to rekla.

"Drago mi je to čuti" veselo je dobacio
"Pa? Hoćeš li me poljubiti ili da te ja tražim po sobi?" Ozbiljno me upitao

"Što ti misliš?" Uzvratila sam mu pitanjem

"Mislim da si ti tvdoglava i da ću te morat pronaći" nasmijano je rekao

"I pametan si" pogledavala sam prema njemu dok se okretao po zvuku mog glasa

"I uvijek dobijem ono što želim" rekao je te krenuo u smjeru u kojem sam stajala

prekoračio je u dva koraka cijelu razdaljinu i tako pokupio i mene i sebe,no sreća Božja pa je krevet bio ispod mene.

"I upravo imaš sreće što sam stajala ispred kreveta,inače bi bila sa čvorugom na glavi" nasmijala sam se

"I upravo imam sreće jer sam te pronašao" mogla sam osjetiti njegov dah jer mu je glava bila ravno iznad moje par centimetara

"Pa kad si me pronašao" nasmijem se te svojom rukom približim njegovu glavu i naše usne se spoje.

Njegove mekane usne ljubile su moje.

(...)

"Ti si to stvarno uradila?" Ante me s nevjericom upitao dok sam mu pričala o djetinjstvu i tome kako sam bila doslovno izbačena iz vrtića zato što sam neku djevojčicu udarila radi igračke.

Ležali smo u mojoj sobi jer se Anti kako kaže nije ustajalo,pa sam i ja morala ostati s njim.

"Jesam,mamu su pozvali da dođe po mene jer stvaram nemir" nasmijala sam se prisjećajući se svega toga

"I kako je ona na to reagirala?" Zainteresirano me upitao

"Nije reagirala,umalo nije umrla od sramote" prisjetila sam se kako mi je uvijek to govorila kroz djetinjstvo

"Nisam znao da si takva" veselo je rekao

"Sada znaš" pogledala sam prema njemu "Tvoj je red,Rebiću"

"Jedino da sam banku opljačkao bi moglo nadmašit to tvoje" rekao je nasmijano

"Ne zanima me" prekrižila sam ruke

"Dobro,uh. Bilo je ljeto i mi smo igrali na cesti nogometa pored bakine kuće. I njoj je bio otvoren prozor od sobe. Ja sam udario loptu i ona je upala kroz prozor i nju udarila dok je spavala"

"Po meni to zvuči gore nego moje" zamišljala sam kako ih ta jadna baka lovi i to je u mojim mislima bilo urnebesno

"I je gore" nasmijao se

"Kako mi fale ponekad ti dani kad sam bio dijete" zamišljeno kaže

"Mislim da nam svima to fali" nastavim "ali tu smo gdje jesmo"

"U krevetu smo, jedno pored drugoga" Ante se nasmijao te me zagrlio s jednom rukom

"Nisam to znala" ironično sam rekla te sam se još skupila u njegov zagrljam

"Samo ti napominjem" izvuče osmijeh od uha do uha dok sam ga ja mogla posmatrati iz profila.

Kako je ovakav dečko ušao u moj život?

A/N ja mislim nikad gluplji natavak al eto 🙄

Ostvite vote/komentar.

Voli vas Ana❤