Blind《Ante Rebić》

《40》

Kristina

"Ja sam zadovoljna" umorno sam se nasmiješila gledajući naš uloženi trud upravo ispred nas. Bila sam iscrpljena i nenaspavana ali to nije bilo bitno trenutno.

"I ja sam" Josipa je širom otvorila oči dok je pogledavala po prostoriji u kojoj smo se nalazili.

Ne velika prostorija u kojoj se nalazio prijemni pult te čekaonica. Iz te prostorije se moglo ući u još 3 sobe koje su trebale služiti kao prostorije u kojima bi se radilo sa djecom i mladima.

Nakon što se završilo sve to s Antom,odlučila sam da neću više tražiti takvu vrstu posla i dio novca što sam zaradila sam uložila u ovaj centar,koji smo osnovale Josipa,Lidija i ja.

S Lidijom me upoznala Josipa. Ona je ekonomistica koja nam je pomogla oko tih poslova a na kraju je i odlučila ostati kod nas.

"Ne mogu vjerovat da smo nas tri ovo odradile" Lidija se zadovoljno smiješkala.

"Vjeruj" tiho sam rekla te sam se još jednom okrenula oko sebe kako bi i sama sebe uvjerila da je ovo realnost.

Oduvijek mi je bio san da uradim nešto poput ovoga i san mi se djelomično ostvario. Naravno,još smo trebale sponzora da bi mogle krenuti u posao.

"Mislim da smo dobile i sponzora,trebao bi nazvati danas" Josipa je odjednom vrisnula dok ke gledala na mobitel.

"Ozbiljna si?" Lidija i ja smo je pogledavale

"Smrtno ozbiljna" ostavila je mobitel u džep.
"Znate što to znači?" Pogledala je prema nama a mi smo klimnule glavom.

"Kristina,možeš li ti ostat za recepcijom ako nazove? Ja bi trebala do kuće" Josipa me molećljivo pogledala a ja sam klimnula glavom

"Nemoj dugo,mislim da ću zaspati ovdje ako ostanem više od 2 sata" pogledala sma prema njoj a ona je kao i uvijek podignula palac gore

"Dogovoreno,vidimo se ubrzo" mahnula je i izašla iz centra.

"Idem i ja. Ako nazove taj sponzor,javi mi" Lidija je dobacila te je pokupila svoju torbu

"Ajde,vidimo se" naslonila sam se laktom na pult te sam duboko uzdahnula.

Opet mi je kroz misli prošao Ante,nisam čula za njega od onog dana kada je bila operacija i iskrenk sam se i bojala čut bilo sto o njemu.

Zatvorila sam oči kako bi ga izbacila iz glave ali sam ih otvorila kada sam začula zvono telefona.
Protresla sam glavom da bi ga izbacila iz glave te sam podigla slušalicu.

"Centar za slabovidnu djecu i mlade. Izvolite" razgovijetno sam rekla skrivajući dozu uzbuđenja. Nadala sam se da je to taj sponzor ali nažalost ništa se nije čulo s druge strane. Samo tišina.

"Halo?" Još sam jednom pokušala dozvati ali se veza prekinula. Zbunjeno sam spustila slušalicu te sam sjela nazad na stolicu. Sigurno je netko pogriješio broj.

"Tko je to bio?" Odjednom se Josipa pojavila a ja sam ju zbunjeno gledala. Zar nije bila otišla prije nekih 5 minuta?

"Nitko,sigurno pogrešan broj" promrmljala sam te sam se zavalila u stolicu. "Otkud tebe prije?"

"A to. Ma na kraju nisam ni otišla kući,mama mi je rekla da ne trebam." Izbrbljala je a ja sam umorno klimula glavom

"Jesi u redu?" Zabrinuto me pogledala

"Jesam" tiho sam rekla iako i nisam bila u redu

"Opet Ante?" Upitno me pogledala a ja sam joj samo potvrdno klimnula u znak odgovora

"Zaboravi na njega više. On je kreten i pokušala si ga promjenit ali izgleda da je od onih što se ne mjenjaju. Pričala sam i s Mijatom. I on kaže da je kreten" glasno je govorila,kao da me je htjela uvjeriti u sve to što priča

"Pusti Antu,zaboravit ću ga kad tad" iskreno sam joj rekla. Nadala sam se da neće još dugo bit u mom srcu jer to nije zaslužio nakon svega.
"Reci ti,što je s tobom i Mijatom,hm?" Znatiželjno sam je upitala skrećući temu s Ante.

Od Nove godine su u kontaktu i stalno se dopisuju.

"Ne znam ni ja. Za sad se samo dopisujemo. Nije ni da smo se vidjeli puno puta." Slegnula je ramenima

"Sviđa li ti se?" Direktno sam ju upitala a ona se zacrvenila što sam shvatila kao potvrdan odgovor.

"Znači je" nasmijala sam se

"Samo šuti o tome. Ne vjerujem da će išta biti od toga. Mislim,nismo se ni jednom ni vidjeli od Nove godine" promrmljala je

"U redu" rekla sam i u tom trenutku je ponovno zazvonio telefon.

"Možeš li se ti javiti?" Upitala sam ju a ona je odmah ustala.

Ona se javila a ja sam zatvorila oči kako bi barem malo otjerala san sa očiju.

"Našli smo sponzora" odjednom je vrisnula a ja sam skočila sa stolice prepadnuta jer sam skoro bila zaspala.

"Znači,riješeno je sve?" Veselo sam ju upitala. Napokon ćemo krenuti s radom.

"Tako je" nasmijala se te me zagrlila

"Može li se znati ko je taj sponzor?" Odmaknula sam se od nje a njezino veselo lice je sada bilo ozbiljno.

"Nemoj samo poludit" ozbiljno je rekla

"Nemoj me plašit,o kome se radi?" Upitala sam ju

"Samo nemoj poludit. I obećaj da nećeš odustat sada zbog toga. Znaš koliko je to važno za djecu,uostalom ne mora značit da će biti dugogodišnji sponzor. Možđa samo sada" brbljala je brzinom munje i svakom njezinom novom riječi sam sve više sumnjala na jednu osobu.

"Reci više" viknula sam na nju jer bi drugačije nastavila pričati besmislice

"Ante je sponzor" bojažljivo je rekla,kao da je čekala neku moju reakciju.

"Ne mogu to prihvatiti" promrmljala sam. Nisam ga mogla ponovno vidjeti a pogotovo ne kao sponzora udruge u kojoj sam ja jedan od osnivača,ali nisam imala drugog izbora
"Ali ću ipak morat" odlučno sam rekla.

Ne mogu staviti sebe ispred sve te djece kojima je pomoć itekako potrebna.

Nisam spremna da se susretnem s njim,ali nema veze. Preživjet ću.

A/N nadam se da vam se sviđa i nadam se da sve ima smisla😂

Ostavite vote i/ili komentar.

Voli vas Ana❤