Blind《Ante Rebić》

《17》

Znaš li da sam radi tebe i pristao na ovo?" Odjednom je rekao dok sam ja već u svojoj glavi prežibljavala i srčani i moždani zajedno.

"Z-zbog mene" pročistila sam grlo

"Nemaš pojma koliko mi značiš,vjerojatno ni sam nemam pojma" rekao je dok sam ja pokušavala ne umrijeti na ovoj stolici pored njega.

"I nemaš pojma koliko te želim poljubiti"

Glasno sam progutala pljuvačku,mislim da je bilo toliko glasno da je i on mogao čuti.

Baš kad sam krenula reći nešto u smislu da je nemoguće da išta bude između nas,on me prekinuo

"I znam da ti to ne želiš,samo sam imao potrebu reći ti" tiho je rekao te prekinuo taj trenutak na koji smo izgledali kao nesretni ljubavni par.

"Nije da ne želim.." počela sam se pravdati. Nisam htjela biti kriva u vezi ovoga jer nisam ni kriva.

"Ali,nije ni da želiš" prekinuo me

"Tako nekako" tiho sam rekla,više za sebe

"Znaš,prvi put se osjećam ovako. Nikad nisam djevojci prvi rekao da mi se sviđa,uvijek su one te koje bi trčale za mnom,a ja sam bio taj koji ih je odbijao." Pomalo tužno je rekao zbog čega sam i ja postala tužna. Jednostavno,ovo između nas nije moguće i tu je kraj priče

"Baš čudno kako se u životu sve okrene" rekao je te se blago nasmješio. Kako bi ga htjela zagrliti i reći mu da se i on meni sviđa,da nije jednostrano,ali moj mozak, koji je imao dovoljno informacija o njemu, nije to dopuštao.

Znam kakav je i znam da nisam njegov tip djevojke.
Svjesna sam,da me može vidjeti,promjenio bi mišljenje.
Sigurno bi i osjećaji prema meni nestali.

"Nemoj se brinut sad zbog ovoga što sam rekao,ne želim da ti bude neprijatno u mom društvu. Znam da ke tebi ovo posao i ti ga tako doživljavaš" malo glasnije je rekao na što se meni maleni osmijeh izvukao na lice,nije to bio sretni osmijeh nego više tužni.

Ovo se samo meni možebi dogoditi.
Kamo sreće da ga onaj dan nisam pitala da me opiše onako kako on misli da izgledam.

Kamo sreće da sam mu sama rekla kako izgledam.

Sad je kasno da mu išta govorim.

"Sve je pet" veselo sam rekla na što sam vidjela da se i on nasmijao te smo nastavili gdje smo stali oko tih slova.

(...)

"Znaš šta sam shvatio?" Ante me upitao dok sam ja blenula u svoj mobitel

"Kristina?...Tina?" Povikao je na što sam se ja tel trznila. Kako ovi mobiteli oduzmu pažnju

"Oprosti,zablenila sam se u mobitel,nisam ni shvatila da meni nešto pričaš" okrenula sam se prema njemu

"Što si shvatio?" Nasmijala sam se te pogledala prema njemu dok je on imao pomalo namrštenu facu

"Nisam trenirao skoro 3 mjeseca,mislim da sam se zdebljao" počela sam se odjednom glasno smijat.

"Ante,glupe su ti šale" pogledam prema njemu a on je mrtav ozbiljan

"Ne šalim se,mislim da ako ovako nastavim neću moć ustat sa stolice. Samo jedem i ležim,eto ponekad i sjedim" kaže mi toliko ozbiljno da sam prestala mislit da se šali.

"Nisi se zdebljao" kažem mu odmjeravajući ga. Nosio je crnu trenerku i bijelu usku majicu i ako je ta majica išta ocrtavala,to su bili mišići.

"Šta nisam,jesam" zadnju riječ je glasnije rekao na što sam se ja trznula te sam prestala buljiti u njega.

"Da baš" tiho sam rekla te opet nastavila gledati u njega. Nije imao viška kilograma što je tvrdio. Naprotiv,toliko mu dobro stoji ova majica da je grijeh reći da nije zgodan.

"Kažem ti fino,neću moć obuć ništa ako ovako nasravim" živčano je govorio

"Divno,onda hodaj gol" rekla sam na što je on zastao i nasmijao se

"A ti bi voljela?" Mislim da sam se sad zacrvenila kao paprika. Barr jedna dobra stvar-Ante to ne vidi.

"Ha ha." Sarkastično sam se nasmijala
"To ti misliš,Rebiću"

Ko ne bi volio vidit Antu bar bez majice?
Protresla sam glavom te sklonila te gluposti iz glave. Kristina o čemu ti razmišljaš?

"I što misliš uraditi povodom toga što misliš da si se zdebljao? Iak oti fino kažem da nisi" vratim se na temu o kojoj smo zapravo pričali

"Ne znam što ću ali nešto moram. Bit ću ko svinja do Božića"

"Eto vidiš,tebe zakoljemo i bar ćemo mesa imat. Što se sekiraš?" Nasmijem se i kad vidim da je velika mogućnost da sad on mene ubije kažem mu dobru ideju

"Možeš počet vježbat. Evo na primjer sad. Ja ću ti pomagati"

"Kako misliš?" Zbunjeno me upita

"Pa lijepo,počet ćemo na primjer od trbušnjaka. Koliko ih inače radiš?" Upitam ga

"Oko 100,nekad manje nekad više" kaže mi

"Ajde ustaj" pomognem mu ustat sa kauča te dođemo na sredinu dnevnog boravka.

Na brzinu donesem prostirku te ju stavim na pod

"Ovako ćemo,ti legni a ja ću ti držati noge. Poslije možeš neke druge vježbe. Ja brojim" izbrbljam brzinom svijetlosti dok se Ante smješkajući spusti na pod.

A/N bezveze nastavak al bar je nastavak 😂

Ostavite vote i/ili komentar.

Voli vas Ana ❤