Blind《Ante Rebić》

《09》

"Dobro,što ti misliš? Kako ćeš sada hodati? Zašto nisi uzeo štap?" Prevrćem očima skroz nepotrebno jer me Ante ionako ne vidi.

Stojim ispred njegove kuće i svađam se s njim oko njegovog štapa. I za ovo sam fakultet završila?

"Ne treba mi. Rekao sam ti već" tvrdoglavo mi govori

"Dobro,kako ćeš hodat?" Upitam ga jer mi nije jasno

"Evo,ovako" rukom potraži moju nadlakticu te polako spusti svoj dlan do mog i uhvati me.
Šokirano pogledam što radi ali cijelo vrijeme šutim. Očekujem da opet kaže neku šalu na moj račun ali on šuti.

"Dobro,ako ti tako hoćeš" kažem mu nakon što shvatim da se on ne šali.

"Hoću" kratko mi kaže te zastane sekundu pa nastavi "ti ćeš me voditi i nemoj slučajno pokazat na bilo koji način da sam slijep,jesi razumjela?"

"Jesam,kako god ti kažeš" prevrnem očima ponovno. Mislim da mi je postala navika kolutat očima dok sam u njegovom društvu.

(...)

Ante

"Hoćemo li sjesti više,stvarno ne mogu hodati ovoliko" upitao sam ju ponovno jer mi se stvarno nike dalo više hodati

"Jesam ti rekla da hoćemo,samo nemamo gdje sjesti" uzvratila mi je.

"Dobro,samo požuri više" povukao sam ju za ruku kao malo dijete

"Da,evo brže ću stvoriti tebi mjesto da sjedneš." Malo glasnije je rekla "Dobro,evo možemo na ovaj zid sjesti. I samo da znaš svi zure u nas" sada je već tiše pričala

"Dobro,samo da sjednem više. Noge me bole." Rekao sam te krenuo za njom dok me je vukla za sobom.

"Sad se okreni i sjedni" naredila mi je i to sam uradio. Da nije bilo ljudi oko nas sigurno ju ne bi poslušao, ali mislim da će me netko i prepoznat. A možda i shvatit da ne vidim ništa.

"Prilazi nam neka djevojka i vadi mobitel. Mislim da se hoće slikati s tobom" odjednom mi je rekla dok smo sjedili

"Dobro,samo mi reci gdje ću glavu okrenuti kad dođe. I nemoj slučajno reći da skinem naočale. I da,ti si mi djevojka" tiho sam joj govorio.

"Nisam ti ja nikakva d.." počela je pričati i odjednom zašutila i samo mi tiho rekla "Desno" tako da sam okrenuo glavu u desno

"Hej... ovaj.. mogu li...?" Počela je pričati

"Možeš" prekinem ju te se nasmijem dok me Kristina probada laktom

"Nepristojno je ljude prekidati" odjednom mi kaže

"Svejedno,ionako znam da želi sliku,je li tako?" Upitam tu djevojku i ne čujem odgovor. Okej sad je ovo problem.

"Dobro,pošto ipak želi sliku unatoč tvojoj aroganciji,ja ću se izmaknuti." Odjednom mi je rekla na što sam se nasmijao. Prvi problem riješen.

"I..oprosti kako se zoveš?" Kristina upita ovu djevojku

"Melisa" kratko joj odgovori

"Melisa,samo da znaš,drži mobitel malo lijevo. On ti baš vjeruje da mu je lijeva strana lica ljepša od desne" kaže joj te se glasno nasmije. I drugi problem je riješen.Iako bi se sad posvađao s njom oko ove gluposti što je rekla ali bolje i to nego ta shvati da sam slijep.

Okrenem malo glavu u lijevo te se nasmijem i pričekam par sekunda tako i hvala Bogu da joj je bio uključen zvuk na mobitelu tako da sam čuo kad je uslikala inače bi kao budala ostao smijući se ničemu.

"Hvala ti puno" čujem njezin veseli glas

"Nema na čemu" nasmjem joj se i očekujem da Kristina dođe do mene ili nešto uradi

"A ti si Antina djevojka? Ako smijem pitati?" Ta djevojka očigledno upita Kristinu na što se Kristina samo glasno nasmije.

"Da,djevojka mi je" nasmijem se ja sada i pogledam u smjeru odakle sam čuo glas te djevojke

A/N stvarno moji nastavci postaku sve kraći i kraći ali eto. Bolje išta nego ništa. I hvala vam svima koji čitate,ostavljate vote i komentar. Hvala vam puno❤