Nada

1

"Predomislila sam se." Rekla sam tiho, proučavajući apsolutan užas ispred sebe.

"Hope zakasnit ćeš." Tata je rekao i odključao vrata auta.

"Mogu sutra?"

Čula sam kako je izdahnuo, vjerojatno iziritiran. Moje oči su još uvijek bile na velikoj masi ljudi koja je ulazila u školu.

"Hope."

S teškom mukom sam izašla iz auta, vrlo, vrlo sporo. Nastavila bi se prepirati ali sam prema tonu glasa znala da je na rubu živaca.

"Vidimo se doma, budi dobra." Rekao je, zvučeći puno veselije nego trenutak prije.

"Da, da." Promumljala sam i zalupila vratima jače nego obično.

Oops.

Što sam bila bliže masi ljudi i ogromnim ulaznim vratima to sam više osjećala svoje noge. Umjesto da sam nesvjesno hodala trebala sam se fokusirati na svaki pojedini korak.

Par ljudi me pogledavalo i to nije pomagalo uopće. Stisla sam vilicu toliko jako da su me zubi boljeli i nastavila hodati. Potrudila sam se držati lice što ravnijim moguće. Nadala sam se da mi je uspijevalo i da nisam izgledala kao idiot.

Ušavši u ogromnu školu pronašla sam se u još ogromnijem hodniku.

Mislim, ne stvarno.

Na tren sam ostala stajati na mjestu u čudu ko idiot, sve dok me netko nije pogurnuo. Stala sam sa strane i masirala bolno rame.

Ova škola je ogromna!

Minutu kasnije je zvonilo zvono i sve se ispraznilo prije nego sam uspjela shvatiti što se događa. Oko petina ljudi je ostala. 

Polako sam hodala i gledala oko sebe ko idiot. Pod je bio prekriven krem pločicama, zidovi su bili obojani tamno sivo, te je strop bio svjetliji. Tojest u ovom slučaju jedan zid, pošto je zid s moje lijeve strane bio stakleni.

Kad sam primjetila da neki od preostalih ljudi mi upućuju znatiželjne poglede popravila sam ruksak na ramenima i krenula pronaći ravnateljev ured.

Trebalo mi je oko deset minuta prije nego sam se našla ispred svjetlo smeđim vratima. Na njima je bio selotejpom zalijepljen papir na kojem je pisalo štampano 'RAVNATELJEV URED'.

Bilo je neobično to što se ostatak škole činio tako..otmjen? Ovo se nije baš uklapalo.

Odlučila sam ignorirati svoju primjedbu. Prije nego sam ušla sam popravila punđu na glavi i izravnala majicu.

Pokucala sam brzo prije nego sam se iskukavičila.

Čekala sam par sekundi no nije bilo odgovora. Kad sam pokušala otvoriti vrata shvatila sam da su zaključana. Obrve su mi se podigle na to.

"Divno." Rekla sam sama sebi. "Što sad?"

"Hej."

Na nepoznat glas okrenula sam se. Iza sebe sam ugledala djevojku koja me gledala znatiželjno.

'Čekaj, meni govori ili?'

"Um, hej?" Promumljala sam i pročistila grlo. Glas mi je zvučao pištav. Skoro sam se lupila po glavi.

Njene crveno namazane usne su se protegle u malen osmijeh. Prekrižila je ruke preko svojih prsa i oslonila se na svoju desnu nogu. Zbog toga joj se zlaćana kosa pomaknula i prekrila joj dio lica, no izgledalo je kao da joj nije smetalo. Gledajući u nju, osim impresivne visine primjetila sam njene zelene oči.

"Dobili smo novog ravnatelja." Njen me glas prekinuo u promatranju. "Prije oko dva tjedna. Kad je došao je odlučio premjestiti ured pošto tu nema prostorije za tajnicu."

Kimnula sam polako. "Zašto tu onda piše..."

Slegnula je ramena. "Ne znam. Nego hoćeš da te dovedem do novog ureda?"

Kimnula sam glavom. Iznutra sam se osjećala zahvalno. "Može, ako nije problem."

Uputila mi je osmijeh. "Slijedi me onda."

Imala sam malo problema sa njezinim brzim koracima. Za njen jedan korak ja sam trebala napraviti dva.

Mentalno sam pokušala izračunati kolika bi bila visinska razlika između mene i nje. Barem petnaest centimetara. Nesvjesno sam pogledala koje je cipele nosila. Crvene Converse patike.

Hodale smo možda minutu prije nego je stala kod tamnih vrata. Na njima je bila metalna pločica sa natpisom 'RAVNATELJ'. Vrata do su imala jednaku pločicu, jedino je pisalo 'TAJNIK'.

"Evo nas." Rekla je i podigla ruku na kojoj je nosila sat. Namrštila se kad je vidjela vrijeme. Kad je skrenula pogled sa sata na mene brzo je nabacila osmijeh. "Nego, vjerujem da nadalje možeš sama, ne?"

Brzo sam kimnula. "Um, hvala."

"Niš."

S tim se okrenula i nastavila hodati tko zna gdje. Ja sam ostala gledati za njom ko idiot sve dok nije skrenula i nestala mi s vidika. Nakon toga sam nesigurno pogledala vrata.

Da pokucam?

Idiot, ak sam mogla pokucati na ona mogu i na ova.

Brzo sam pokucala prije nego sam se uspjela iskukavičiti. Ovaj puta je glas odgovorio.

Na tiho 'da' sam polako otvorila vrata i nabacila ravan izraz lica koji sam vježbala satima pred zrcalom.

Osoba za koju predpostavljam da je ravnatelj je sjedila za velikim drvenim stolom. Pažnja mu je bila na laptopu po kojem je brzo tipkao.

Prva stvar koju sam primjetila je da se činio dosta mlad za ravnatelja. Izgledao je kao da je u kasnim dvadesetima. Crna kosa mu je bila kratko ošišana i ličila je na male bodljice?

Kad je napokon pogledao u mene osušilo mi se grlo. Po izrazu lica izgledao je da je ovaj ured zadnje mjesto na kojem želi biti.

"Da?" Pitao me i pogledao me čudno. Shvatila sam da stojim ko idiot.

"Um, nova sam." Promrmljala sam brzo bez razmišljanja. Glas mi je opet zvučao piskav te sam se trudila da ne pročistim grlo. Bilo bi neprisrojno. Valjda.

Ravnatelj je samo kimnuo glavom."Ime?"

"Hope Denver." Hvalila sam Bogu da sam to uspjela reći ko normalna osoba.

Ravnatelj je opet počeo tipkati. "Raspored i ostale informacije možeš uzeti kod tajnice. Imaj ugodan dan."

Prošlo je par sekundi nakon toga prije nego sam shvatila da to znači da trebam izaći van.

"Vi isto."

Kad sam izašla vrata sam zatvorila tiho. Predivno.

Na svu sreću vrata tajnice su bila odma pored. Nije mi se još dalo tražiti po školi.

Kad sam pokucala jednako monotonan glas me pozvao da uđem. Tajnica nije bila ništa drugačija od ravnatelja. Stoično lice i kompletna nezainteresiranost. Kao ravnatelj bila je obučena poslovno, no gotovo cjelokupnu pažnju mi je uzela punđa na njenoj glavi. Bila je toliko stegnuta i zalizana da joj je stegnula čelo u toj mjeri da nije uopće imala bore.

Izgledalo je jako bolno.

Kad sam došla doslovno je u mene bacila moj raspored plus još par papira i istjerala me van.

"Bože, daj da je ostatak ljudi u ovoj školi normalan."

Kad sam proučila papire vidjela sam da je uz raspored tu bila karta škole, moj broj ormarića i raspored zvona. Kasnila sam na prvi sat kojih dvadeset minuta, možda malo više. Zato sam zaključila da je na prvi sat beskorisno ići te sam krenula u potragu za svojim drugim satom.

Kako je vrijeme odmicalo to sam bila sve nervoznija jer sam znala da ću uskoro opet biti u ogromnoj masi ljudi.

Sama.

Bez prijatelja.

Kako tužno.

Čim je zvono zazvonilo otvorila su se vrata učionice i iz njih je izašlo more pričljivih ljudi. Žamor se proširio hodnikom. Brzo sam ušla u učionicu i sjela na jedno mjesto do prozora. Profesorica koja je sjedila za svojim stolom me skroz ignorirala.

Uzdahnula sam i lupila s glavom lagano po stolu. Dan je tek počeo.