Nada

17

Stajala sam nepomično gledajući ispruženu ruku.

Što bi sad trebala napraviti? Ovo je malo išlo prebrzo za moj tempo. Te mi apsolutno ništa nije bilo jasno.

"Um." Je bilo jedino što sam uspjela izustiti.

"Zbunjena si zar ne?" Rekao je s razumijevanjem.

"Malo da." Odgovor je bio očit.

"U redu." Rekao je i pljesnuo. "Idemo od početka."

Okrenuo se od mene i stavio ruke za leđa. Zatim je počeo šetati naprijed-nazad.

"Dakle, kako si već shvatila do sad na ovome svijetu postoji gomila ljudi sa svakim sposobnostima, rijetko koja ista. Neki imaju jednu, neki više. Ja sam jedan od onih koji imaju samo jednu."

Da demonstrira je vidio potrebnim da u mene baci sigu leda. Nisam ni shvatila što se dešava sve dok se nije zabila u zid i slomila na dijelove svega par centimetara od glave.

Usta su mi se otvorila kao ribi te sam ga gledala u šoku par sekundi. Red je stajao ispred mene sa drugom sigom spremnom u ruci.

"Što?" Pitao je. Na licu mu je bio očit smiješak.

"Um..možeš to ne ponoviti?" Uspjela sam izustiti par sekundi nakon što je šok nestao.

Za drugu sam bila pripremljena te sam je zaustavila par centimetara od svog lica. Mjesto šoka sad sam ga gledala ravno.

Na moju se reakciju Red samo zlobno nasmijao i uništio lebdeću sigu.

"Razvedri se malo." Uzdahnuo je kada se moj izraz lica nije opustio.

"Malo mi fali da se okrenem i odem."

"No sad. Nemojmo pretjerivati. Nego, da nastavim. Dakle Revolucija se u suštini sastoji od ljudi koji ne žele više skrivati svoje postojanje i moći i te stvari." Rekao je. Po tonu glasa sam zaključila da mu je već ovo dosadilo.

"I što rade točno?" Pitala sam.

"Hm.. to je tajna." Namignuo je. "Svakakvim načinima smo se već pokazali javnosti. Možda ti se samo čini da ljudi ne znaju o nama, no to je samo djelomično točno."

"Tko zna onda?" Pitala sam, no nisam dobila odgovor. Red je samo gestirao zaključavanje svojih usana i bacanje ključa.

Počešala sam se po glavi. Nakon njegovog takozvanog objašnjenja sam bila još više zbunjena nego prije.

"Nemam vremena za ovo. Da ili ne?" Uzdahnuo je najednom. "Noć je još mlada te imam još svagdje za biti i svašta za raditi, ljude za vidjeti.."

"Ne." Progovorila sam brzo. Nije mi se dalo ga više slušati.

"Hm?" Pogledao me. Srce mi je poskočilo kad se njegov pogled spojio s mojim. Oči su mu na tren zabljesnule te mu se kut usne podigao u osmijeh koji me učinio nervoznom.

"Možda je ovo sve ipak malo pre naglo za tebe." Promumljao je. Na tren je stajao u tišini trljajući si bradu.

"Bilo bi šteta da sad tvoj odgovor uzmem za ozbiljno pa ću se vratiti kasnije. Onda kad se ponovno vidimo očekujem odgovor."

Napravio je par koraka prema meni sve dok nije bio par centimetara od mene. Nagnuo se nadamnom ravnog izraza lica. "Mali savjet. Ako si ozbiljna oko onoga što si rekla sad onda je bolje da ostaneš podalje od one trojice za kojima stalno ideš i zaboraviš sve što si vidjela od kad si se doselila tu."

Zaboravila sam kako disati zbog njegove blizine. Nisam ni treptala. Tijelo mi je bilo u 'fight or flight' stavu te se naginjalo na drugu opciju. Htjela sam nestati što dalje od ovdje.

Njegova hladna ruka pod mojom bradom me momentalno prekinula od mog paničarenja.

"Nadam se da ćeš poslušati moj savjet. Jer inače drugi put kad se sretnemo neću biti ovako drag."

Sljedeće sekunde je bio nazad oko deset koraka od mene, sa prijašnjim osmjehom na licu. Bijela kosa mu je prekrivala oči, no svejedno sam primjetila zloban pogled u njima. Stajao je i čekao moju reakciju.

Kompletno osramoćena brzo sam maknula strah sa lica. Progutala sam teško i okrenula se na peti bez riječi.

"Vidimo de Nadice!" Viknuo je zamnom. Ja sam samo ubrzala korak sve dok nisam bila nazad doma. Tamo sam se zakopala u krevet i pokušala zaboraviti što mi se u životu počelo događati.

****

Škola je bila dosadnija nego ikad prije. Cijelo sam se dan kretala kao duh, bez ikakve volje ili motivacije za ičim produktivnim. Tijekom satova sam gledala u prazno te nisam dala ikakvog truda da išta zapisujem.

Kroz glavu mi se vrtjelo sve što je Red rekao te sam bila paranoidna oko toga kad će se ponovno pojaviti i tražiti odgovor.

Začudo čak me i Trevor ostavio na miru cijeli dan. Cijeli dan mi nije uputio ni jednu riječ. Barem je nešto išlo dobro danas.

Kako se dan bližio kraju to sam bila sve nervoznija. Gledala sam kroz prozor i pitala se je li vrijedno nastaviti ovo što sam radila posljednjih par tjedana.

Bilo mi je lijepo. Osjećala sam se kao dio nečega te sam imala prilike da koristim skriveni dio sebe. Te sam uz to doznala više nego sam prije znala o sebi i ljudima poput mene.

Kako bi to ikada mogla napustiti?

S time sam odlučila.

Čim je noć pala sam obukla svoju crninu te praktički izletjela kroz prozor.

Ova noć je imala puno toga spremnog za mene.