Nada

16

Imam plan kompletan za ovo sranje. Po prvi puta i pocetak i sred i kraj. Ja u šoku bre.

I blizu smo 2K. Woop.

****

Još uvijek mi je bilo čudno jesti pravu hranu, za razliku od pizze koju smo obično jeli svaki dan za svaki obrok.

Od kako je Trevor došao postao je naša kuharica. Kad se sjetim njegove reakcije na naš život dođe mi da se odvalim smijati. Kad je vidio kuhinju bio je još više užasnut. Na svakoj se površini nakupilo barem centimetar prašine.

Trebalo mu je dva sata da kuhinju vrati u red. Nakon toga se zaputio u dućan sa tatinim novčanikom i nakupovao dovoljno hrane za sljedeća dva mjeseca.

To je bilo prije oko dva tjedna. Dva tjedna od kako on živi sa nama.

Od kako je došao nisam bila sama sa tatom u prostoriji više od pet minuta. Kao da ima nekakav senzor za to. Čim mu se približim se pojavi i uplete u naš razgovor te ga neprimjetno skreće od teme o kojoj smo pričali. Kad tate nema u blizini me ignorira.

Znala sam što radi te mi je polako to prekipavalo.

Kažnjavao me. Činio me da se osjećam onako kako se on osjećao sve ovo vrijeme.

I mrzila sam to. Nisam mogla shvatiti na koji sam način zaslužila išta od ovog.

Nisam ništa rekla ni pokazala. Ljutila sam se sama u sebi te sam često stiskala šake da zadržim svu energiju u sebi.

Sve je bilo u meni. I u jednom je trenu eksplodiralo u predivan kaos.

****

"Hlače, hlače, hlače." Šaptala sam sama sebi i trčkarala po sobi tražeći ništa drugo nego hlače. Svoje crne hlače koje sam rezervirala za noćne avanture.

"To." Tiho sam uskliknula kad sam ih pronašla ispod kreveta, izgurane u kut. Kako su tamo dospjele nisam znala. No to sad nije bilo bitno.

Bitno je bilo to što sam kasnila. Jako.

Pogodili ste, idiotska ja je odlučila krenuti se naći s bjelokosim idiotom od prije dva dana. Očito je da mi je znatiželja jača od pameti.

Brzo sam skinula pidžamu i počela skakati u hlače.

"Uf." Izdahnula sam. "Trebam smršaviti."

"Tako." Promumljala sam samozadovoljno nakon što sam ih uspjela zakopčati. Nakon toga sam na sebe brzo nabacila debelu vunenu majicu i crn kaput preko toga.

Bit će mi se nespretno kretati u njemu ali nisam ni planirala ostati dugo.

Mobitel sam bacila na krevet kao po običaju te sam otvorila prozor.

"Ideš negdje?"

Skočila sam kao opržena. Kad sam vidjela tko je srce mi je počelo nekontrolirano lupati.

"A. Ti si." Rekla sam sa vidnim olakšanjem. Ono je naravno bilo skroz odglumljeno.

Osjetila sam kako blijedim u njegovoj blizini. Nadala sam se da u noćnoj tami to neće biti vidljivo te da će moje raspoloženje ispasti onakvo kakvim želim.

"Ideš negdje?" Trevor je ponovio. Na licu je imao svoj uobičajen samozadovoljan osmijeh.

"Očito."

Moj odgovor ga je iznenadio. To sam iskoristila da velim što moram.

"Pokrivaj za me može? Ne želimo da se tata brine za me."

Nakon toga sam se okrenula prema prozoru, otvorila ga do kraja i skočila van sa više stila i elegantnosti nego li sam ikada imala.

Stopala su mi bezbolno sletjela te sam čim su dotakla tlo krenula u trk. Sve u meni je vrištalo da trčim i maknem se od njega. Oko njega sam se osjećala sve nesigurnije kako su dani prolazili.

Ako ništa, barem sam bila sigurna da tati neće ništa reći.

Bilo je hladno. Opet. Pravo vrijeme za prosinac. Na sreću ovaj put sam se dobro obukla pa me nije smetalo toliko.

Fleksirala sam i opuštala šake unutar svojih džepova. Bila sam nervozna oko toga što bi on on moguće htio od mene. Većinu vikenda sam provela razmišljajući jednu stvar.

Kako mi zna ime. I kako je znao gdje me naći. No nisam se previše ubijala oko toga jer sam zaključila da ću to saznati danas.

I tako sam pošla. Svako malo sam ubrzala korak jer sam se inače osjećala da ću zakasniti i propustiti ga. Ako bi se to desilo znala sam da bi me znatiželja ubila.

"Kasniš." Bila je prva stvar koju sam čula kada sam stigla.

Htjela sam odvratiti ali su mi se misli spetljale zajedno sa nervozom. Znao je tko sam tako da se više nisam mogla skrivati kao stranac pod kapuljačom.

"Hm. Nego," odvratio je ignoriravši moju tišinu, "Da se predstavim. Zovem se Red. Da, kao boja i ne, ne znam što mi je roditeljima bilo. Mislim, bilo je očito da će mi kosa biti sve nego crvena."

Ja sam stajala u tišini cijelo vrijeme dok je on pričao. Počela sam žaliti to što sam uopće došla.

"O wow malo sam skrenuo s teme. Nego da idemo na ono što zapravo trebam." Nakon što je to izgovorio je duboko udahnuo. Lice mu je postalo ozbiljno najedom. Da nisam primjetila da se dosta muči da ga održi bi se preplašila nagle promjene.

"Trebao bi sad održati nekakav govor koji je bio pripremljen za mene no on je čisto smeće. Nemoj reći da sam to rekao. Nego-"

Tu riječ koristi dosta.

"-ja, Red te službeno pozivam da se predružiš takozvanoj Revoluciji. Kreativno znam tko god je izmislio ime."

S time mi je ispružio ruku.

Napisala bi jos ali nemam vremena. Vec kasnim malo za skolu. Lmao.