Nada

6

Noć je danas bila malo hladnija nego prije. Vjetar je bio leden i puhao je noseći sitne kapljice kiše u moje lice.

Ignorirala sam ih što sam bolje mogla i nečujno se bolje namjestila na zgradi na kojoj sam sjedila. Cijelo sam vrijeme držala pogled na osobama ispred sebe.

Prošla su dva sata od kad sam otišla od kuće. Šetala sam kojih dvadeset minuta prije nego sam krenula tražiti određenu crnokosu osobu.

Bila sam znatiželjna.

Šetnjom sam dosta razmišljala te sam shvatila da nije normalno da netko uokolo nosi štapove od leda i bode ljude s njima. Naravno, niti je itko dosta snažan da zapravo nekoga probode s njima.

Tako da me znatiželja odvela u potragu za osobom koja me može dovesti do odgovora. Naravno, nisam planirala pitati. Plan mi je bio da ostanem neuočena.

Nakon pola sata sam začudo imala uspjeha. No na moje iznenađenje nije bio sam.

Zlatokosa cura i smeđokos dečko su bili zajedno s njim. Troje njih je bezbrižno šetalo ulicom, potiho pričajući. Na žalost nisam uspjela čuti o čemu pričaju.

Na moju sreću zgrade u ovom dijelu grada nisu bile previsoke te se dosta njih priljubljivalo jedna uz drugu. Zbog toga ih je od gore bilo lako pratiti od gore.

Cijelo vrijeme sam imala osmijeh na licu koji mi je bilo teško skloniti. Je li ovo bilo skroz čudno od mene?

Da.

No, je li zabavno?

Da.

Osjećala sam se kao u filmu što me činilo strašno veselom. Napokon nekakva avantura.

Nakon pola sata šetanja (i četiri puta gdje sam ih nekako skoro izgubila) su napokon stali. Zlatokosa cura se sjela na kantu za smeće i naslonila na zid dok su ovo dvoje stajali ispred nje. Na moju sreću to je bilo odma ispod uličnog svjetla.

Svo su troje bili obučeni u crno, što na dvama dečkima nije izgledalo čudno pošto je to njihov svakodnevan stil. No zlatokosa cura je izgledala skroz drugačije.

Kosa joj je bila svezana u visok valovit rep, na očima je imala tamno sjenilo te je uz to imala crn ruž. Od varijante koje sam vidjela u školi izgledala je skroz drugačije. I iskreno, bilo me je malo strah.

"Znači ništa onda?" Njen glas je došao do mene, gotovo nečujan. Na to sam se skamenila i pokušala čuti što bolje.

"Ne." Vidjela sam smeđokosog kako trese glavom. Na to je kimnula.

"Super."

"Hej Alex?" Okrenuo se prema crnokosom i ja sam trebala tren da se skupim.

Znam mu ime!

Zbog nekog me razloga to veselilo više nego vi trebalo.

Crnok-, mislim Alex, je okrenuo glavu prema smeđokosom što je ovaj shvatio kao znak da krene pričati.

"Što misliš, hoće se ona cura o kojoj si pričao pojaviti?"

Zbog nekog razloga je to Alexa razljutilo te ga je udario. Zlatokosa se počela glasno smijati, zabacivši glavu.

"Začepi." Alex je promrmljao.

"Joj, vidi ga." Glas joj je bio par nota viši te joj je malo falilo da zapljesne rukama od smijeha.

"Tko zna." Počeo je smeđokos opet. "Možda nas baš sad gleda."

Čim je rekao to shvatila sam da se šale i to ne shvaćaju ozbiljno. Valjda nisu Alexu vjerovali.