Nada

0

Strop.

Snježno bijeli strop, prekriven malenim izbočinama, koje su se u ovo doba dana činile još vidljivijima.

Lampa u sobi je bila ugašena tako da je jedini izvor svjetlosti bilo zalazeće sunce. Imala sam baš tu sreću da moja soba ima direktan pogled na brdo iza kojeg zalazi.

Pokušala sam ne gledati u njega pošto se svjetlo odbijalo ravno u moje oči. Ni drvo koje je bilo do prozora nije pomagalo. Ne volim sunce.

Nego, vratimo se na strop. Strop u koji sam buljila već tjedan dana, za koji sam bila sigurna sa sam upamtila položaj svake izbočine, sjene i broj kučnih paukova u kutovima.

Tata i ja smo se doselili u ovu kuću prije tjedan dana. I tih tjedan dana mi je dao da ne idem u školu s nadom da ću dobrovoljno izaći iz kuće, upoznati se s gradom, naći prijatelje itd...

I ja bijući ja, jedina stvar s kojom sam se upoznala je ovaj strop. I dućanom na kraju ulice, zajedno sa picerijom pored njega.

Kako je sunce zalazilo tako se zadnji dan moje slobode bližio kraju. Sutra moram u školu, hoću ili neću.

I da bude jasno, ne, neću.

Zjevnula sam, pospana. Konstantno ležanje kroz ovaj tjedan mi je skroz poremetilo raspored spavanja. Obično idem spavati oko jedan ujutro. No od danas na žalost moram ranije.

Jedna od stvari koje mrzim je rano spavanje i ustajanje. Noćna sam osoba, najviše zbog toga što volim mir i tišinu tijekom noći. Sve je mirno.

Moja obitelj s druge strane je skroz drugačija. Svi su jutarnje osobe. Svaki dan, imaju li obveze ili ne, su na nogama zajedno sa suncem. To me iritira jer se onda i od mene očekuje da ustanem.

Kada sam prvo počela živjeti s njima sam pokušala postati jutarnja osoba poput njih, s željom da se uklopim. Odustala sam dva dana kasnije. Previše se tražilo od mene.

Kad je strop postao zlaćan odlučila sam se spustiti u kuhinju.

Dvokatnica u koju smo se preselili je izgledala kao nešto iz kataloga. Gotovo sav je namještaj bio ili bjel ili crn, dizajn moderan.

Tata ga je obožavao no meni se činio hladan. Nedostajalo je boje i topline.

Spustila sam se niz hladne stepenice te krenula do crnih vrata koje su vodile ravno u kuhinju.

Kuhinja je bila srednje velika te je izgledala savršeno. Ni jedna stvar nije bila van svog mjesta te je bila toliko izglancana da se doslovno blistala.

To je zbog dva faktora. Kad dolazi do kuhanja, tata i ja smo totalni antitalenti. Cijeli tjedan preživljavano na pizzi i stvarima iz dućana. Kuhinja nije bila korištena uopće, i sumnjam da će biti u bliskoj budućnosti.

Drugi faktor je tata. On je opsjednut s čistoćom i mora izribati svaku površinu barem dvaput na dan. Jedva sam ga nagovorila da ostane podalje od moje sobe.

A pod nagovorila mislim zaprijetila. Kako nije bitno.

Jedina korištena stvar u kuhinji je hladnjak. On je i razlog zašto sam krenula u kuhinju.

Otvorivši ga, mentalno sam tužno uzdahnula na prazninu unutar njega. Boljelo je za vidjeti.

Uzela sam bananu van i zatvorila vrata. Krenula sam s guljenjem banane prednja vrata su se glasno zatvorila.

"Hope, doma sam. Uzeo sam pizzu na putu doma tako da ne trebaš zvati."

Njegov glas popratilo je zveckanje ključeva. Trenutak kasnije otvorila su se kuhinjska vrata i vidjela sam tatino poznato lice.

Kao uvijek, njegova visoka pojava bila je odjevena u crno odjelo, bijelu bluzu i crnu kravatu. Svjetlo smeđa kosa mu je bila uredno zalizana gelom sa desnu stranu. Doimao bi se poprilično strašno i 'poslovno' da mu usne nisu bile rastegnute u nježan osmjeh zbog kojeg se doimao mlađim. Plus pizza u rukama se nije uklapala baš u taj lik.

Uzela sam kutiju pizze i smjestila je na stol. Kutija je bila vruća pod mojom rukom. Trenutak kasnije tata se smjestio na stolicu nasuprot mene. Sako je uredno smjestio na stol podalje od kutije.

Otvorila sam kutiju i miris se polako proširio prostorom.

"Se desilo što zanimljivo danas?" Sa znatiželjom u glasu uputio mi je pitanje. Nije me pogledao pošto mu je glavan fokus bio na pizzi no znala sam što je mislio.

"Nope."

"Prošlo je tjedan dana Hope." Promrmljao je nezadovoljan.

"Znam." Rekla sam i zagrizla u vruću krišku. Požalila sam to par trenutaka kasnije.

"Sutra moraš u školu."

Znam. "Znam."

"Jesi bar proučila knjige?"

Ne. "Malo."

Na to je kimnuo i nastavio jesti, puno opreznije od mene. Skrenula sam svoj pogled na krišku ispred mene. Već mi je zlo od pizze.

Sljedećih pet minuta je prošlo u tišini. Ja sam se još uvijek borila sa tom jednom kriškom dok je on već bio na trećoj.

"Je mama zvala?"

Na to sam pitanje nesvjesno pregrizla usnu. Polako sam stresla glavom i skrenula pogled.

"Ni Trevor?" Pitao me ali po tonu glasa sam znala da je već znao odgovor.

"Ne."

Moj je glas bio tih. Pokušala sam ignorirati neugodan osjećaj u prsima.

Prošla su dva dana od kad sam zadnji put čula mamu i brata.

Od trenutka kad je izjavila da želi rastavu se počela udaljavati od mene i tate, bez da nam je dala pravi razlog. Na pitanje zašto želi rastavu je jednostavno rekla da više nema osjećaja prema tati te da je iskra koja je nekoć tu bila nestala.

To je dovelo do gomile svađe što je na kraju rezultiralo s time da je tata pristao na rastavu. Bio je naravno kompletno slomljen, no volio ju je toliko da je je morao pustiti. Barem je tako meni rekao.

Jedina osoba s kim je pokušala održati stari odnos je Trevor, pretpostavljam zato što za razliku od mene on je zapravo bio njihovo dijete. To je također razlog zašto je on ostao s njom dok sam se ja preselila s tatom.

Ponekad mi se činilo da sam ja razlog za rastavu, ili barem imam dio u njoj. Od kad su me posvojili prije pet godina njihov odnos se pogoršavao. Tojest, mama je postajala sve udaljenija.

Vjerojatno shvativši o čemu sam razmišljala tata me lagano potepšao po glavi.

"Idem u krevet. Sutra te probudim za školu." Rekao je umorno i nestao iz kuhinje.

Na spomen škole se moje raspoloženje pogoršalo.

Ne vjerujem da sam skoro zaboravila na to.