Nada

13

Gledala sam ga fokusirano, suženim očima. Promatrala sam kako priča i gestira stvari svojim prijateljima te kako mu se ramena svako malo tresu od smijeha. A ti njegovi prijatelji su ga pozorno gledali, osmijesi na njihovim licima. U nekim trenucima se činilo kao da se nesvjesno bore tko će prvi od njih progovoriti nešto što će ga zainteresirati.

Polako se stol za kojim je sjedio popunjavao sa sve više znatiželjnih ljudi sa željom da se uključe u razgovor i upoznaju ga, te sa malo sreće postanu prijatelji. Svi su prilazili otvoreno, neki hrabrije od drugih, svaki sa gotovo istim uletom tako reći.

'Nov si?'

'Vidjela/o sam te i-'

'Hej, imamo taj i taj sat skupa pa-'

Ni u jednom trenu mu uz sve to nije pao osmijeh s lica te je poput spužve upijao dobivenu pažnju i pozitivnost. Ni jednu osobu nije odbio od sebe, nego ih je sve pitao ako bi htjeli sjesti i popričati. Oni hrabriji su skočili na priliku dok su oni sramežljiviji pristojno odbili.

Ispustila sam zrak iz nosa u nevjerici i samo nastavila gledati. Sendvič sam žvakala polako poput grickalice, ignoriravši mrvice kruha koje sam si posipavala po majci.

Moj brat nije u ovoj školi bio ni puni dan a već svi znaju tko je i obilaze ga kao muhe. Kao male dosadne mušice.

Da ga ne znam mislila bi ono što svi ovdje vjerojatno misle. Trevor, nov učenik je zanimljiv; pristojan je i veseo te sve prihvaća sebi, pozornost mu ne smeta te ima očito mnogo samopouzdanja. Tko god želi može popričati sa njime bez ikakvog straha od toga da se osramoti.

No, za razliku od njih ga znam. Te znam da ništa od toga nije točno. Pristojan je jedino jer mu je pozitivnost i prihvatljivost ljudi ovdje draga te ih ne želi povrijediti. Ali mu je vjerojatno ovo sve previše. I ako se čini kao da je ovo sve ništa znam da će se vjerojatno povući za koju minutu uz izliku da treba do toaleta.

Gledajući kako su ga ljudi prihvatili me nešto steglo u prsima. U tom sam trenu bila malo svjesnija praznog stola za kojim sjedim. Zapitala sam se što je to kod mene što tako odbija ljude? Možda moja osobnost? Možda ne prilazim ljudima dosta?

Ali opet, Trevor nije nikome prišao. Nego, kao oko svjetla okupile se mušice same od sebe.

'Koga briga.' Pomislila sam. 'Dobro mi je samoj.'

Točno po mom predviđanju, Trevor je ubrzo ustao i nabacio ruksak preko jednog ramena. Nakon toga je mahnuo svom društvu i nestao kroz vrata kantine lagano ubrzanim korakom.

*****

"Ah!" Zavikala sam frustrirano i svom snagom bacila bilježnicu u zid sobe. Čuo se tih 'tup' koji je bio praćen zvukom gužvanja papira.

Leđima sam se bacila u krevet i primila se za glavu.

Ništa mi ne ide. Ocjene su mi od kad sam krenula u noćne ekspedicije počele padati. Zaboravila sam na učenje te sad kad su krenuli testovi sam u problemu.

Plus od kad sam primila bilježnicu već sam se dva puta porezala na papir.

Udahnula sam duboko.

'U redu je.' Bodrila sam se. 'Upamtit ću sve. Ide. Polako ali ide.'

Moj jad je prekinula zvonjava mobitela. Malo sam kopala po jastucima sve dok ga nisam uspjela pronaći.

"Halo?" Rekla sam te brzo pročistila grlo da se riješim visokog tona.

"Hope?" Čula sam mamin glas s druge strane slušalice. Istog trena mi je osmijeh nastao na licu.

"Hej!" Rekla sam veselo. Bilo mi je je užasno drago čuti. Prošlo je toliko vremena od kako sam je čula te sam joj htjela toliko toga reći. Htjela sam joj pričati o školi, o tati, o novoj kući. Htjela sam čuti o njenom poslu i o tome kako je ona, pričati s njom kako smo to radile prije svakodnevno.

"Kako to da se ne javljaš na telefon toliko u zadnje vrijeme?" Pitala sam brzo. Nisam bila ljuta jer sam znala ds ima dobar razlog za to.

"A, oprosti za to." Rekla je. U glasu joj je bilo nešto što nisam uspjela prepoznati. "Nisam našla vremena. Zadnjih par tjedana su bila.."

"Jesi u redu?" Pitala sam. Možda je još uvijek tužna zbog rastave.

"Da, da, nego htjela sam samo pitati gdje je Trevor."

Na tren mi je popustila ruka kojoj sam držala mobitel. "O."

Razočaranje je bilo teško za prikriti.

"Je, ovaj, sve u redu s njim? Je li se dobro prilagodio u školi? Je li prihvaćen dobro?" Pitanja su se redala jedno za drugim te se nisam ni trudila da ih sve popamtim.

"Ha. Nisi ni mene toliko ispitivala o školi. Uopće." Rekla sam u šali. Zadnja riječ je izletjela.

"Um. Da. Ovih par tjedana je..su stresna. Znači tamo je sve dobro?"

"Um." Promucala sam i obrisala suzu koja me škakljala po obrazu. "Da, da. Dobro sam, smo. Tata je isto super. Sve je u redu. A ti?"

'Prestani idiote.' Korila sam se. 'Preosjetljiva si. Ništa nije mislila time.'

"Ljepo. Ljepo." Rekla je. Glas joj se razvedrio. "Trevor, možeš mu reći da me nazove molim te? Trebala bi popričati s njim."

"Mhm." Promumljala sam.

"Super. Hvala ti. Moram ići sad, nemoj mu zaboraviti reći."

Sekundu nakon je prekinula poziv.

Odložila sam mobitel na krevet. Nisam više brisala suze jer bi bilo beskorisno. Umjesto sam uzela maramice i počela puhati nos.

Uz duboke udahe sam se pokušala skockati i učiniti da mi se ruke prestanu tresti. Zbog toga mi je bilo teško disati.

"Idiot." Rekla sam sama sebi. Paničarim zbog tako male stvari.

'Nije ništa mislila time. Nije ona kriva što nema vremena.'

Ipak, sjetila sam se svih prilika u kojima sam je zvala i slala poruke, koje su ostale ignorirane.

Šlopila sam se par puta po obrazima i ustala da operem lice. Nisam htjela da itko vidi da sam plakala.

Nakon što sam to napravila sam krenula prema Trevorovoj sobi da mu poručim maminu poruku.

Pokucala sam po vratima njegove sobe. Trebala je minuta da se ona otvore.

"Što hoćeš?" Pitao je iste sekunde kad me ugledao.

"Mama je zvala." Rekla sam brzo. "Rekla je da ti velim da je nazoveš."

"To sve?" Pitao je.

Kimnula sam.

"Onda joj ljepo reci neka se nosi u-"

Prekinula sam ga prije nego je stigao završiti. "To joj reci sam."

Na moj je odgovor izdahnuo. Mislila sam da će planuti na mene no začudo je govorio sljedeće razumno. "Bilo bi dobro da znaš nešto."

Ogledao se oko sebe za slučaj da je tata u blizini. Nakoj me brzo povukao u svoju sobu i zatvorio vrata.