Nada

4

POSTAVILA SAM DVA NASTAVKA DANAS. PROVJERITE AKO STE PROČITALI PREDHODNI.

Mami i tati je uletio šišmiš u sobu. Smjestio se na ormaru i tamo ležao. Ukratko uzela sam ga u ruku i odnijela van. Jadničak se tresao kao moj mobitel kad imam obavijest. O šišmišima želim da znate ovo-

MALENI SU I STRAŠNO MEKANI.

****

Prva stvar koju sam napravila kad sam došla doma jest ponovno zvala mamu. Na moje se razočaranje nije javila. Probala sam ponovno no rezultat je ostao jednak.

Nisam znala što sljedeće napraviti pa sam otišla spavati. Tata me probudio oko deset s pitanjem jesam li napravila zadaću. Lagala sam da jesam. Začudo mi je povjerovao.

Nakon što mi je rekao laku noć i izišao iz sobe sam ustala. Obukla sam se kao jučer kad sam izlazila. Jedino sam još preko sebe prebacila jaknu. Vani je izgledalo kao da je hladno.

Kao jučer spustila sam se uz pomoć drva. Zatvorila sam prozor i nestala u noć, prema dućanu. Bila sam gladna. Jedina stvar koju sam danas jela je voće ujutro i sendvič.

Odlučila sam se malu čokoladu i još jedan sendvič. Jedući to sam lutala okolo. Ulice su kao jučer bile prazne. Puhao je hladan vjetar.

Hodala sam polako i opušteno. Mir je trajao kojih dvadeset minuta. U tom vremenu sam uspjela završiti i čokoladu i sendvič. Problem je bio to što sam sad bila žedna. Pošto sam imala dosta vremena odlučila sam se vratiti do dućana.

U tom trenu sam čula zvukove iz uličice koja je bila ispred zgrade pored koje sam se nalazila. Ljudske zvukove.

Znakovi života!

Iz znatiželje sam se približila. Dotapkala sam na vršcima prstiju i oprezno zavirila prema smjeru zvukova.

Vidjela s dvije osobe koje su prema izgledu situacije bile u svađi. Viša od njih je stajala sa strane ne micajući se dok je druga glasno govorila. Nažalost nisam ništa uspjela pošteno čuti.

Oo drama. Trebala sam kokice kupiti. Ili ne, onda bi bila još više žedna.

Viša figura je nešto rekla i onda se srušila na pod. Osjetila sam kako su mi se oči raširile u hororu, no na sreću nisam ispustila zvuk.

Pošto je niža figura (to su im sad službena imena) stajala pored više i nije paničarila imala sam osjećaj da je imala nešto s tim.

Sranje, sranje, sranje. Nemoj mi reći da sam dospjela na nekakvo dilanje droge ili nešto poput toga. I sad još ubojstvo. Predivno, već znam što ću sanjati noćas.

Niža fugura je otišla u suprotnom smjeru i nestala u mraku. Ja sam za svaki slučaj ostala skrivena koju minutu prije nego sam ponovno pogledala prema sceni.

Kad sam vidjela figuru na podu srce mi je poskočilo. Mumljao je nešto i pokušao rukom nešto doseći.

Okey, ipak je živ. Super, odlično.

Trnci su mi prešli rukama te sam bez previše razmišljanja kročila prema njemu. Putem sam stavila kapuljaču na glavu i ruke u džepove. Šake su mi bile stisnute te sam osjetila nokte kako mi gotovo probijaju kožu. Razmišljala sam o tome je li ovo dobra ideja.

Lik na podu me primijetio tek kad sam bila par koraka dalje od njega. Na toj udaljenosti sam uspjela čuti da su stvari koje je izgovarao psovke. Psovke na koje su mi se usta otvorila u šoku. Netko ima bogat riječnik.

Kad me ugledao je ušutio i gledao me. Napravila sam par koraka bliže s željom da mu vidim lice.

"Što?" Rekao je i nasmijao se tiho. U glasu mu unatoč smijehu nije bilo humora. "Poslali nekog da me završi?"

Ignorirala sam ga. Pogledala sam njegovog lica prema njegovom trbuhu. Trnci u rukama su mi postali jači. Iz njegovog trbuha je virio nekakav štap? Krv koja se nakupljala mi je dala nelagodu. Također sam se pitala kako ovaj idiot ima snage pričati.

Primila sam štap i pokušala ga povući van. Brzo sam ga pustila u šoku.

Led?? Tko nosi štapove leda uokolo i zabija ih u ljude?

Pokušala sam opet, ovaj puta s moćima. Štap je izletio van i sletio negdje. Dečko na podu je vrisnuo i počeo ubrzano disati.

"Idiotu." Rekao je kroz uzdahe. "Tko te naučio da to vadiš van?" Još uzdaha. "Sprječavalo je da iskrvarim do smrti."

Bila sam sigurna da bi se derao na mene da je mogao.

Ignorirala sam ga i kleknula na pod do njega. Napravila sam grimasu kad sam osjetila da sam kleknula u krv. Divno, moje najdraže hlače.

"Što-"

"Znaš začepiti?" Puknula sam oštro i iznenadila nas oboje. Okey Hope, što ti je sad?

Koji god sam bijes osjećala je ispario kad sam mu pobliže vidjela lice. Sranje.

Crna kosa. Zelene oči.

Počela bi paničariti da nije počeo kašljati. Iz kuta usne mu je potekla krv.

Okey, nema veze svejedno paničarim.

Podigla sam mu majicu i stavila ruke na trbuh. Sendvič se skoro vratio kad sam osjetila ljepljivu tekućinu po svuda. Fokusirala sam se što sam viš mogla.

Željela sam doma, u svoj krevet.

Trebalo mi je pet minuta da mu zacijelim ranu. Činilo se ko vječnost. Na svu sreću je začepio. Cijelo vrijeme sam osjetila kako me gleda zbunjeno.

Čim sam završila sam uzela mobitel koji je pokušavao doseći. Stavila sam mu ga u ruku i praktički odtrčala prema svojem domu.

Tuš. Trebam tuš i to hitno.

Putem sam razmišljala o tome hoće li me prepoznati. No onda sam shvatila da je to glupo. Lice mi je bilo prekriveno i nisam rekla ništa drugo osim toga da začepi. A to je nešto što ja nikad ne bi nikom rekla. Barem ne na glas.

Izdahnula sam. Sutra će biti zanimljivo.