Nada

7

Kad sam se probudila osjećala sam se kao smrt.

Kroz alarm sam gotovo prespavala. Nekako sam se uspjela izvući iz kreveta iako sam imala problem držati oči otvorenima. Kapci su mi bili teški te sam se cijelo vrijeme trebala fokusirati na to da budu otvoreni. Čak i onda su se znali spuštati te protiv toga nisam mogla ništa napraviti pošto mi je magla u tom trenu potpuno zaokupila um. Jedina stvar na mislima mi je bio san. San i toplina kreveta koji sam nevoljno napustila.

Kretanje je bio skroz novi problem. Svaki mišić mi je gorio takvom boli koja nije mogla biti izliječena ni mojim moćima. Koljena su mi bila poput želea te je hodanje bilo katastrofa. Svaki sam korak trebala posebno raditi jer me bilo strah da izgledaju neprirodno. Mrzila sam kako su mi se mišići osjećali.

Leđa i rebra su mi bila plava od modrica. Zbog toga kako modrice nastaju ih na žalost nisam mogla zacijeliti tako da ću morati s njima živjeti još neko vrijeme. Još neko bolno vrijeme.

Najviše me brinulo kako ću preživjeti školu s njima. Na svu sreću su mi sve kosti zacijelile. Da su one ostale slomljene tek bi onda imala pravih problema.

Ovo jutro tata je bio u svojim mislima. Nije puno govorio bi tijekom doručka bi tijekom vožnje. Da nisam bila toliko umorna bi ga pitala što nije bilo u redu. Odlučila sam ga pitati kasnije ako mu se raspoloženje ne popravi.

Pod težinom torbe leđa su mi se savila više nego obično. Nisam imala snage da ih držim uspravno, plus bolan pritisak na modrice me držao budnim. Svakim treptajem je bilo sve teže otvoriti oči, tako da sam i to probala ne raditi. Nije bilo toliko uspješno.

Putem do učionica sam slučajno uletjela u dosta ljudi. Gotovo svi su se okrenuli da mi upute oštar pogled no kad su me vidjeli oči su im se raširile te su se brzo ispričali. Bila sam zbunjena zašto.

Tek mi je tijekom trećeg sata sinulo da nisam napravila ništa da prekrijem podočnjake te da sam zaboravila počešljati i svezati kosu.

Nakon što sam to shvatila sam brzo svezala kosu u čudan rep i nakon toga zaspala.

Probudilo me zvono. Vrijeme za ručak.

Za ručak smo sveukupno imali jedan sat. Umjesto da jedem sam odlučila spavati. Nadala sam se da će me zvono probuditi. No za svaki slučaj sam na mobitelu uključila alarm.

I naravno, čim sam namjerno htjela zaspati nisam mogla. Sjedila sam s glavom na stolu kojih dvadeset minuta prije nego mi je dosadilo. Umor je još uvijek bio prisutan u meni no nisam ništa mogla napraviti. Što sam dulje ležala to me vrat više bolio.

Na kraju sam se uspravila na mjestu i odlučila raditi ono što uvijek radim tijekom ručka. Promatrati ljude oko sebe.

Prvi stol koji sam pogledala je bio stol meni već poznate trojke.

Ljubomora je prošla kroz mene kad sam vidjela da izgledaju jednako kao uvijek-prelijepo i odmorno. Ni trunka umora ni ičega nije bila vidljiva na njima.

Htjela sam plakati.

Umjesto sam glavu ponovno naslonila na stol i duboko uzdahnula. Oči su ni se zatvorile same od sebe te sam napokon zaspala.

Sveukupno sam dobila pola sata sna, no odma sam bila puno odmornija. Još mi se spavalo, no barem je držanjem očiju otvorenim bilo jednostavnije.

Uspjela sam ne zaspati tijekom sljedeća tri sata. Sve je bilo dosadno i monotono, do zadnjeg sata.

Sjedila sam zadubljena u svoje misli, koji su se polako pretvarali u maglu koja mi je počela zatvarati oči.

U tom trenu se malena olovka dokotrljala do mog stola.

Brzo sam trepnula da se saberem i sagnula da je pokupim.

"Hvala." Čula sam ženski glas koji me zaledio. Umor je bio zamijenjen nervozom u trenu.

Kad sam podigla pogled vidjela sam poznato nasmijano lice. Uspravila sam se da dobijem bolji pogled.

Zlatna kosa joj je bila svezana u visok rep. Lice joj je bilo gotovo skroz prazno od šminke, osim crvenog ruža koji joj je bojao nasmijane usne.

Trebalo mi je par sekundi da primjetim njenu ispruženu ruku.

"O." Rekla sam i pružila joj olovku. Zlatokosa ju je uzela. Što je duže gledala u mene to joj je osmijeh više nesvjesno pao. Umjesto je poprimila izraz koji me uplašio.

Oči su joj se suzile u znatiželji kako me je proučavala.

"Nisi baš spavala mnogo?" Rekla je nakon par sekundi. Prijatan osmijeh je bio nazad na njenom licu, no očita zainteresiranost nije nestala. Osjećala sam se kao da je osmijeh bio slab pokušaj da je zamaskira brigom.

"Ah, ne baš. Imam neke probleme doma." Nasmijala sam se nervozno i pogledala u stranu. Bilo mi je teško održati kontakt očima.

"Kakve probleme?" Za razliku od njenog lica glas joj nije bio znatiželjan. Zvučala je iskreno zabrinuto te da nisam primijetila kako cijelo vrijeme drži kontakt očima samnom bi bila uvjerena.

Istog trena u misli mi je došla moja mama. Shvatila sam koliko dugo s njom nisam pričala te kako o njoj nisam mislila cijeli dan. Na to mi se srce neugodno steglo. Osjećala sam se krivom.

Na to sam se dosjetila još jednog problema. Nisam nazvala Trevora.

"Hope?"

"Da?" Automatski mi je izletjelo čim sam se trgnula iz misli. Zvati ću. Čim dođem doma, moram zvati.

Što ako tata pita?

"O, um, privatno je." Rekla sam dok sam shvatila da ona još uvijek čeka odgovor.

Na moju sreću je kimnula. Na licu joj je bio kiseo osmijeh. Brzo nakon se okrenula i vratila na svoje mjesto.

Tek pod kraj sata mi je sinulo da je nisam pitala kako se zove. Izgleda da ostajem na imenu Zlatokosa još neko vrijeme.

Pročitala sam nešto nevjerojatno na ig što mi je dalo ideju za još jednu moguću knjigu. Imam već preko 20 draft knjiga i ne znam što više da radim.