Nada

15

Osjećam se ko sranje jer ne znam crtat ruke. Šake tojest. To što ja radim je katastrofa.

*****

"Što je to danas." Promumljala sam sama sebi u bradu trljajući ruke. "Tako je hladno."

"Uf."

Umjesto da sjedim ovaj sam puta čučala na krovu zgrade. Što sam više gubila osjećaj u nogama to sam sve više shvaćala da ću tu odluku požaliti, no bolje to nego upala mjehura.

Izdahnula sam polako sa namjerom da toplim zrakom ugrijem grlo. Podcjenila sam hladnoću današnje noći te sam se za uzvrat sad smrzavala već dva sata.

Naravno, u svakom sam trenu mogla otići kući i spavati kao normalna osoba. No s obzirom tko sad živi pod istim krovom ko ja taj je prijedlog brzo bio zaboravljen. Tojest odbačen.

Plus, imam dosta vremena za spavanje s time da je sutra dugo očekivana subota. Možda je već i sad s obzirom koliko je vremena prošlo od kako tu sjedim, sama, u tami i tišini.

I užasnoj hladnoći.

"Uživaš?" Upitao me poznat glas.

Nisam ga pogledala nego samo ispustila tih 'mhm'.

"Nije malo hladna noć za biti vani tako kasno? Plus nisi baš adekvatno odjevena za priliku." Djed reče. Glas mu je bio odsutan, kao da je i on imao par problematičnih misli.

"U redu je." Prošaptah. Preživjet ću.

Nakon toga je uslijedila kratkotrajna tišina. Oboje smo sjedili i gledali naprijed u tamu, ja promatrajući ulična svjetla u daljini.

"Što te muči?"

Nasmijala sam se. Odma na problem. "Ništa bitno. Samo sam malo bezvoljna zadnjih dana. Budem bolje, ne brini."

Mislila sam iskreno što sam rekla. Samo je problem to izvesti.

"Doznala si za Samantu znači." Rekao je i uzdahnuo. "Bilo je i vrijeme iskreno."

Oči su mi se raširile u šoku te sam ga pogledala. "Kako ti to znaš?"

U tami sam vidjela njegov obris pored sebe. Vidjela sam kako mu se kut usne podigao u osmijeh, onaj koji me stegao za srce. Tren nakon me tapnuo po nosu u šali te je izraz koji je prijašnje nosio nestao.

"No sad." Odjeknuo je laganim tonom. "Samo zato što me ti jedina vidiš ne znači da vas sve ne obilazim kadikad."

Dotaknula sam vrh svog nosa. Koža mu je bila hladnija od tame oko mene. Kao dodir snježnog pera.

Imaju li duhovi uopće kožu? Kako to funkcionira? Bi li bilo uvredljivo ako pitam? Što ako to on sam ne zna.

"Nego, daj im šansu." Nastavio je. "Sam, Trevor. Oni se nose sa stvarima drugačije, svaki na svoj način. Ja.."

"Nose sa stvarima na drugačiji način?" Izašlo mi je u nevjerici. O čemu on sad?

"Nemoj me krivo shvatiti." Prekinuo me brzo. Glas mu je bio ozbiljan. "Nisam rekao da je to što rade dobro."

U tom sam trenutku htjela eksplodirati na njega. Da im dam šansu? Trevoru?

No onda sam se sjetila da ne zna što se točno dešavalo između mene i Trevora prijašnjih godina. Vjerojatno je samo čuo naš posljednji razgovor.

"Budem..pokušala." Laž mi je teško ispala kroz usta no to je na kraju ono što ju je vjerojatno napravilo uvjerljivijom.

"Hvala ti Hope." Nasmijao se, vedar ponovno. "Stvarno. Odma se osjećam lakše. Neopisivo me boli kada se ljudi koje volim najviše svađaju toliko."

Nasmijala sam se kiselo i pogledala u daljinu.

Primila sam njegovu ruku u svoju te smo tako sjedili neko vrijeme. Barem imam njega uz sebe. Svog mrtvog djeda.

Na što mi se to život svodi?

"Nego, bilo bi i vrijeme da idem. Kasno je već." Rekao je i skočio na noge. Imao je više energije od mene.

"Gdje pa ti imaš biti?" Pogledala sam ga znatiželjno.

"Svugdje." Namignuo je us širok, krezub osmijeh. "Vidimo se zlato."

I nestao je.

Stresla sam glavom i krenula ustati sa namjerom da odem kući. San me sve više želio obuzeti te mi je to postajalo teško za izdržati.

"Ah!" Kriknula sam kad sam se gotovo skljokala nis zgradu. Umjesto sam pala na tlo na leđa.

Noge su mi potpuno izgubile osjećaj te ih nisam mogla micati.

"Sranje."

******

Pola sata i sve je bilo po starom. Jedino sam hodala ulicom mjesto po krovu ovaj puta.

Mobitel nisam ponijela tako da nisam znala koliko je sati. Pretpostavljala sam oko tri ujutro.

Pretvorila sam se u kocku leda.

Svakim korakom me od hladnoće koža na nogama peckala. Vilicu nisam mogla držati na mjestu. Kroz tišinu oko mene se čulo moje zveckanje zuba.

'Glupača jedna glupa.' Korila sam se. Ubrzavala sam korak. Htjela sam ući u svoj topao krevet što prije. Ili možda pod vruć tuš.

Ne, to mi ne bi sad bilo ugodno.

Pokušala sam trljati ruke da ih ugrijem no ni to nije palilo više. Umjesto sam ih ugurala u džep što je dublje išlo i nastavila hodati.

"Hladno?"

Skočila sam na zvuk glasa pored sebe. Okrenuvši vidjela sam glavu punu bijele kose. Na njoj je bio jedan jednako bijeli osmijeh.

Ukipila sam se.

"Požuri kući." Dečko je nastavio pričati. U očima mu je bio nekakav zloban sjaj. "Bit će još hladnije od sad."

Bez oklijevanja sam se okrenula i nastavila hodati. Slušala sam za njegovim koracima no nisam čula ništa. Nisam bila sigurna dršću li mi ruke od straha ili hladnoće više.

"I Hope." Viknuo je zamnom. "Za dva dana, ovo vrijeme ovdje. Imam ti nešto za reći."

Kad sam se okrenula po drugi put bila sam sama.

Ostatak puta doma sam odtrčala.

Bio je u pravu. Zahladilo je.