Nada

12

Jučer je bilo katastrofa. Škola je bila katastrofa i hoću se ukopati u rupu i nikad ne izaći van. Pošto to ne mogu pokušat ću biti što manje lijena moguće i učiti. Praksa u bolnici počinje za dva tjedna te zbog toga se moram dovesti u red. Moram učiti što više i riješiti se depresivnih osjećaja.

Ali prije toga nastavak. Iskreno započela sam ga prije kojih dva tjedna ali se nisam nikako mogla dovesti da ga završim. Nisam imala volje ni inspiracije. Ni sad nemam, al eh. Nekako ćemo to progurati. :)

Pokušala sam biti što diskretnija moguće. Nisam htjela biti otkrivena prije nego sam uspjela sve napraviti i pobjeći van.

Koristivši energiju sam se orjentirala po prostoriji. Prva stvar koju sam planirala napraviti je maknuti te ogrlice sa vratova Sare i Smeđokosog. Problem se pojavljuje u tome što sam to trebala napraviti tako da ovo troje to ne shvati da ih je netko skinuo. To sam odlučila napraviti tako da ih slomim i onda pridržavam zajedno.

Sljedeći problem je bio kako reći ovima što radim bez da paničare i otkriju me.

Prislonila sam se uz zid i počela razmišljati. Vrijeme je prolazilo a ja nisam imala nikakvih ideja. Plus Alex nije bio nigdje u vidiku te sam bila nervozna oko toga da će se samo pojaviti od nigdje.

Dobila sam ideju, malo riskantnu, ali bolje nego ništa.

Prostorija je bila u ruševini. Komadi cigala i svega i svačega su bili po tlu, obasipani mjesecima starom prašinom. Malena žarulja ih je jedva obasipavala svjetlošću te su praktički bili u tami, nevidljivi.

Protegnula sam vrat i istegnula ruke. Tijelo mi se u uzbuđenju napunilo adrenalinom te sam dobila volju da se krećem i protegnem da je istrošim.

Za kraj sam zarotirala ramena i okrenula se prema vratima, polu gledajući prostoriju energijom, polu gledajući dio hodnika ispred sebe.

To je bio tren u kojem sam ugledala figuru u hodniku, crn obris osobe u tami. Srce mi je naglo poskočilo te sam se ukočila.

Kroz glavu su mi prošle svakakve misli i teorije.

Zbog nekog razloga je ta osoba uključila što je izgledalo kao bljeskalica na mobitelu i usmjerila je prema svom licu.

Alex.

Ukočila sam se bez ideje što dalje. Nakon toga sam nervozno digla ruku i lagano mahnula.

'Idiot idiot idiot.' Ponavljala sam u sebi. 'Što to radiš?'

No nisam imala puno vremena da se reflektiram na svojim greškama. U prostoriji je počelo vikanje te sam nesvjesno fokusirala na to.

Sara je je vikala uvrede i psovke u jednog od trojice koji je izgledao najljuće. Lice joj je izgledalo strogo i tvrdo kao kamen. Smeđokos je gledao u nju u nevjerici i jadu, kao da je odustao od nje i svega. Jedan od trojice je izgledao kao da želi nestati dok je drugi smirivao ovog trećeg. Bio je kaos.

"Pst. Hej." Čula sam šapat pored sebe. Oči su mi se raširile te je duša skoro izletjela iz mene.

Na sreću osoba me uhvatila za ruku prije nego sam se skljokala na pod i povukla me nazad do zida. Glava mi se okrenula prema osobi toliko brzo da mi je vrat škljocnuo.

Alex.

"Uh.." Je sve što sam uspjela izmumljati. Kako je se doslovno stvorio do mene?

"Tu si da pomogneš ne? Jer ako ne ovo će biti vrlo neugodno." Rekao je pola u šali pola ozbiljno.

"Uh..da." Rekla sam osjetivši se neugodno pod njegovim pogledom.

Pogled mi je ponovno bio prebačen u sobu. Jedan od trojice je bacio nož prema Sari, no ona ga je uspjela izbjeći. Na njenu žalost njega kosa nije bila toliko sretna te je dio nje bio odrezan. Napravila sam grimasu, znajući što slijedi. Ponovno je počela govoriti svakakve uvrede dok se smeđokos pokušavao odaljiti od nje što više.

Energijom sam kružila po prostoriji, spustivši se nisko do poda. Primjetila sam da su oboje vezani zajedno sa debelim užem i više čvorova. Oko užeta su bile duge plave vlasi kose, svaka drugačije dužine.

Udarac u ruku me vratio nazad u hodnik.

"Što? Što je?" Automatski sam promumljala iznervirana.

"Napokon." Alex je rekao i okrenuo očima. "Bockam te već minutu. Nego, što ćemo i kako?"

Bila sam iznenađena načinom koji je to rekao. Zbog nekog je razloga imao povjerenje u mene, potpunu stranku. I još k tome me gledao za ideje. Kad sam ga prvi put vidjela uopće nisam dobila dojam da je netko tko dobro surađuje sa drugim osobama ako mu nisu dobri prijatelji.

"Nekako moramo naći način da vidimo unutra bez da nas primijete." Šapnuo je i pomaknuo se bliže meni. Ja sam se suzdržala od toga da se pomaknem dalje. Ne volim kad ljudi ne poštuju osobni prostor.

"Ne treba." Promumljala sam. "Imam ideju."

Nisam čekala odgovor nego sam vratila pogled u prostoriju. Na svu sreću vikanje se smirilo te su jedan od trojice i Sara samo oštro gledali jedno u drugo, bez treptanja. Smeđokos je imao grimasu na licu te je gledao oko prostorije.

Nakon što sam vidjela da je sve u redu sam podigla energiju i okrenula pogled prema jednom od kuteva straga. Radeći to sam uočila poruke koje je jedan od trojice slao nekome. Taj netko je imao vrlo kreativno ime 'šef'.

Pročitavši da taj 'šef' dolazi za negdje oko pet minuta sam se malo uspaničarila.

Podigla sam jednu od cigala polako te je što jače zabila u zid.

Na taj zvuk su se sva trojica automatski okrenula prema mjestu zvuka i polako krenula prema tamo, odjednom na oprezu.

Za vrijeme dok im je pažnja bila skrenuta sa Sare i Smeđokosog sam učinila energiju vidljivom te je oblikovala u prst koji ide preko usana. Sekundu kasnije je postala ponovno nevidljiva.

Što god je gradilo ogrlice je bilo teško za slomiti. Prvo sam oslobodila Smeđokosog u strahu da bi Sara učinila nešto glupo. Zatim sam slomila i njenu ogrlicu te se potrudila što više da ih držim na mjestu. Za to sve mi je trebala oko minuta te su se u tom vremenu trojica vratila nazad ispred njih.

"Vi nemate ništa s tim ne?" Jedan je pitao.

"O ne." Sara je okrenula očima. "Otkrio si me. Jer ova ogrlica totalno ne radi te sam uspjela-"

"Shvatio sam, hvala." Isti je rekao oštro.

"Što je to bilo?" Alex je pitao. Nisam odgovorila jer se činilo bespotrebnim.

Umjesto sam radila na tome da odvežem uže. To je na sreću išlo lakše. Čim sam završila sa time Sara je skočila i krenula prema vratima. Smeđokosom je trebalo više vremena da se sabere no nije bio daleko iza nje.

Energija je ušla u mene te sam počela trčati u smjeru iz kojeg sam došla. Čula sam ovo troje kako ide zamnom te se nisam okrenula da vidim gdje su.

Ispustila sam malenu kuglicu van da si osvijetlim put pošto se više nisam htjela spoticati.

"Sranje!" Sara je viknula. "Trčite brže."

Na to sam dobila sjajnu ideju. Skrenula sam i skočila kroz prazan okvir prozora.

Vrijeme se vidno usporilo kako sam padala te sam istog trena požalila odluku. Pokušala sam se usporiti što brže no samo sam djelomično uspjela. Sletjela sam krivo i uganula nogu.

Trebalo je par sekundi ds zacijeli. U tih par sekundi sam vidjela auto u daljini kako se približava.

Bez premišljanja sam se okrenula i nestala odande. Ako sada budu uhvaćeni opet, onda to vjerojatno zaslužuju.

Za danas mi je bilo dosta.