Nada

5

Ovo poglavlje je kratko jer je više kao filter poglavlje.

I da, htjela sam objaviti ranije ali nisam imala vremena pisati. Eh.

Bila sam u krivu.

Dan nakon je bio dosadan.

Cijelo vrijeme sam bila paranoidna. Kid god da sam išla stalno sam nesvjesno tražila poznatu tamnokosu glavu. Kad god bi ga ugledala u masi ljudi brzo bi skrenula pogled.

'Što ako mi slučajno ulovi pogled i shvati da sam to bila ja?'

Misli poput te su mi se stalno motale po glavi. Napola sam očekivala da se pojavi od negdje ispred mene i prstom pokaže na mene uz glasno 'ha!'.

No ništa od toga se nije desilo.

No, moja je paranoja bila korisna na jednu stranu. Primjetila sam da nemam ni jedan sat sa njih troje, osim zlatokosom zadnji sat. No ona nije obraćala pažnju na mene uopće, na što sam se prisilila da je ignoriram. Nisam htjela da vidi kako u nju buljim kao idiot.

I tako je prošao cijeli dan. Bez ikakvih događaja. Dosadno.

Nisam ni shvatila koliko sam bila nervozna tokom dana sve dok nisam izašla iz škole. Osjećala sam se kao da mi je kamen pao s srca.

Putem kući sam se preselila da ne razmišljam previše o njima. Nitko ništa ne zna, bilo je i gotovo. Obećala sam si da se više neću miješati ako naiđem na scenu kao to.

Naravno, bilo mi je jasno da lažem samu sebe.

Kad sam došla kući prva stvar koju sam napravila je ponovno zvala mamu. Nije se javljala te sam nakon četvrtog puta odustala. Još mi se po glavi motao naš prethodni razgovor.

Razmišljala sam o tome da nazovem Trevora, no nisam. Sumnjam da bi mi išta rekao pošto mu nisam najdraža osoba (totalno ne mislim na ono kad me skoro utopio kad sam imala trinaest).

Uzdahnula sam.

"Nešto si tiha danas." Tata je komentirao.

"Eh." Promrmljala sam bezvoljno i igrala se sa svojom kriškom pizze. Tata je bio na četvrtoj dok sam ja tek pojela jednu. Nisam imala apetita.

"Je li se nešto desilo u školi?" Pitao me na što sam stresla glavom. Prije se ništa nije desilo. Još uvijek sam jedini idiot bez prijatelja i radim glupe odluke po noći.

Kimnuo je, očito mi ne vjerujući i nastavio jesti.

"Je li mama zvala?"

Na to pitanje sam se zakamenila. Automatski sam počela raditi mentalnu listu s dvije kolone; reći ili ne reći.

Da velim? Zaslužuje znati.

Ali što ako nije ništa i skačem na zaključke?

Ali Thomas je jednom rekao da su pijane riječi ne pijane misli? Što god mislio pod to.

"Hope?"

Trgnula sam se. "Ne. Nije zvala."

Bolje je tako.

Tata je razočarano kimnuo i nastavio jesti bez riječi. Nakon pet minuta više nisam mogla izdržati tišinu te sam se povukla u svoju sobu. Tamo sam legla na krevet i gledala kroz prozor, u mrak vani.

Bila sam umorna no pomisao na šetnju vani je dovela u mene val uzbuđenja. Ignorirala sam ga.

"Glupa ideja." Rekla sam sama sebi. Osjetila sam kako mi je mobitel zavibrirao.

Srce mi je poskočilo te sam ga brzo izvadila iz džepa. No kad sam vidjela što je sam postala zbunjena.

Poruka. Od Trevora.

"Što sad on hoće?" Pošto mi se nije dalo pričati s njim sam pogledala što je poslao preko notifikacija.

'Nazovi me kad vidiš ovo'

Ignorirala sam poruku. Pošto sam je pročitala u notifikacijama tehnički je još nisam vidjela.

Pogled mi je još jednom zalutao prema prozoru. Vani je već bila noć.

Hoću van.

Ali što ako opet naiđem na crnokosog?

Izbjegavam ga.

Ali što ako treba pomoć?

Pomognem bez da dozna tko sam. Mislim, nije kao da me zna ionako.

Kad sam razmišljala o tome da je moguće da bude povrijeđen sam se osjećala neugodno. Grozno.

Plus, kad ću imati priliku koristiti moći u miru ako ne sad?

Nervozno sam ustala i krenula prema ormaru. Idem.

Obukla sam se jednako kao i prethodne dvije noći i spustila niz prozor. Mobitel sam ovaj put namjerno ostavila u sobi. Sa sobom sa uzela novčanik, s namjerom da kupim nešto jestivo.

Kokice. Možda ću ih trebati.

I s tim sam nestala u noć, bez ideje o tome što će donijeti.