Nada

20

Poglavlje je kratko no važno je da ga ima. Nema na čemu.
Pitanje, koji k je to za vrijeme? Jučer sam vani mogla nositi kratke rukave a danas snijeg???

Također nadam se da ste svi u redu nakon potresa. Mene je dosada dokopala tako da kad je počelo sam se samo okrenula i nastavila spavati... živim dosta blizu Zagreba tako da mi je čudno što tu gdje sam ja ništa nije uništeno, nije kao da ima puno toga za uništiti.

I da, imam novu zanimaciju. Počela sam gledati My hero academia. To sranje je zakon.

Žvakala sam polako i promatrala Trevora diskretno.

Bila sam cool, mirna, nesumnjiva.

"Hm." Tata je promumljao. "Ovo mi se dopada. Još uvijek ne vjerujem koliko si dobar kuhar."

Napravila sam grimasu na njegov komentar. To što je to bila istina je zaboljelo.

"Samo reci." Trevor se nasmijao slatko. "I skuhat ću ti što god hoćeš."

Na to se tata široko nasmijao i rukom mu promrsio kosu. "Šta kažeš za neki čokoladni kolač sutra onda?"

Trevor je kimnuo i oboje su se vratilo jelu veselo. Ja sam ih samo tupo gledala.

Nakon toga je uslijedila kratka tišina, praćena zvukom zveckanja tanjura.

Od kako je došao kuhinja je blistala svaki dan. Trevor ju je toliko ribao i čistio da bi netko pomislio da je germofob. No ta ideja nestane kad mu vidite sobu.

'Glupi, glupi idiot. Ahh mrzim ga ulizica glupa.'

Pokušala sam skrenuti misli i opustiti svoju vilicu prije nego mi svi zubi popucaju.

Ha. Zamisli da mi sad čita misli. To bi bilo komično.

Vezano za ono što se desilo jučer sam razmišljala dugo. Te sam kroz neprospavanu noć došla do zaključka.

Ne se uopće brinuti.

Ako zna zna. Jer, ne samo da me vidio kako se iskradam van, nego mi je prije toga čitao misli tko zna koliko dugo. I uz sve to nije rekao ništa, za sad. Zbog svega toga prvotni cilj bi mi trebao biti saznati što točno planira. Kroz sve to sam odlučila se praviti da ne znam ništa te ga ignorirati, za svaki slučaj da ipak ne zna, koliko god je mala šansa za to. Čekat ću njega da on prvi napravi pokret.

"Što ti tako jako razmišljaš?"

"Wot, što?" Trgnula sam se iz misli i naglo podigla glavu. Vrat mi je na to škljocnuo neugodno.

Tata je napravio grimasu. "Jesi u redu?"

"Tko, ja?" Pitala sam i pokazala prstom na sebe. "A ne, to sam se samo razgibavala malo."

Na moj odgovor oboje su izgledali skeptično. Odlučila sam skrenuti temu. "Pitao si nešto?"

"Izgledala si kao da te nešto muči pa me zanimalo o čemu razmišljaš tako jako."

Oči su mi se raširile u momentalnoj panici. "Ne, ne. Sve je u redu. Samo sam razmišljala o školi i tome svemu."

"Kad smo već kod škole, čujem da ti ocjene nisu najbolje." Rekao je. Na to sam se zaledila.

"Aha." Izgurala sam kiseli osmijeh. "Od koga?"

Implikacija je bila jasna Trevoru te je kao odgovor okrenuo očima. Znači nije od njega, čudno.

Tata je skrenuo pogled prema svom tanjuru te sa tvrdim izrazom lica završavao posljednje ostatke svog jela. Progovorio je nakon par sekundi razmišljanja. "Zvao sam školu. Zanimalo me kako vam stvarno ide i jeste li u redu tamo."

Napravio je što sad?

"Pričao sam s par tvojih profesora Hope. Vele da ti nejde najbolje. Da si stalno u svojim mislima i rijetko kad potpuno pratiš nastavu. Trevor isto, no za razliku od tebe on barem nekako uspijeva imati i dalje odlične ocjene."

Nekako uspijeva imati odlične ocjene? Idiot svima čita misli lijevo i desno, varalica. Nije ni čudo. Super, ne vjerujem da sam ljubomorna na njegove moći sad odjednom.

Dubok uzdah me vratio u stvarnost. "Shvaćam da vam cijela ova situacija teško pada. Mislim, tek je prošlo kojih dva mjeseca od svega. No ne možete ovako zauvijek."

"Znam." Promumljala sam tiho.

"Dajem vam još tjedan da se sredite i dovedete u red. Od onda dalje kreću strože mjere. Jasno? Ne želim vidjeti vas najednom da popuštate u školi."

"Naravno." Trevor je rekao mrtvo ozbiljan. Pogled koji je uputio tati je bio odlučan.

"Šta god." Rekla sam i ustala. Bez daljnje riječi sam otišla u svoju sobu i zatvorila se u nju.

"Ta.." promumljala sam. "Ulizica."

Pogled mi je pao na prozor, gdje se vani mrak polako spuštao. Pokretom ruke sam navukla zavjese. Nakon toga sam se smjestila u krevet. Sjela sam nasred njega sa idejom.

Ako moram učiti, zašto to ne bi spojila sa još nečim što me više interesira?

I tako sam sljedećih par sati učila i vježbala svoje sposobnosti. Knjige su lebdile oko mene, polako otvaravši se na stranice koje trebam. Olovka na bilježnici je nespretno pisala. No to nije bilo važno dokle god je bilo čitko.

Velike predmete je lako slijepo bacati. No preciznije stvari su više komplicirane. Manji, točno određeni pokreti. To je najlakše zabrljati i najteže izvježbati.

Na kraju sam tako i zaspala, zaboravivši na bilo kakvu noćnu avanturu taj dan.