Nada

11

Bilo bi jako pametno da malo učim. Jako pametno. Jer ostatak ovoga tjedna me pakao čeka.

Ali eh. Svi znamo da je novi nastavak bolji XD.

Jučer me madre poslala u dućan da si kupim stvari za odjenuti. Ja sam usput otišla u DM.

Malo sam odlučila vidjeti parfeme. I ugledam 3. 'Meadow' 'roses' i 'garden'. Ja posnjofam meadow.

To sranje je doslovno mirisalo po pokosenoj travi. Znate ono kad prolazite pored nekog polja ili domar flaksa travu kod škole i otvoren je prozor. Po tome. Tocno tako.

I sad se ja pitam. Ko bi normalan kupio parfem s kojim bi mirisao kao trava? Nije da je miris los al stvarno.

Ja sam kupila roses i malo zalim. Mogla sam garden uzeti. Al eh.

Jos sam uzela ljubičastu maskaru. Tis spook season.

I nvm moj prijašnji komentar. Znam nekog ko hoce mirisati ko trava.

I još nešto smijesno. Ha. Hahahaha. Dobila sam jedan! Haha. Super!

Zlatokosa je bila užasno spretna. Brzo je trčala niz zamračenu ulicu i još brže nestala unutar poveće zgrade koja je izgledala nedovršeno.

Skočila sam sa zgrade na tlo. Pošto sam bila u žurbi nisam baš toliko uspješno umekšala pad. Slijetanjem na tlo sam dosta jako nabila stopala, ni začudo nisam slomila ništa.

To mi je oduzelo još par sekundi od vremena te sam je uspjela izgubiti.

"A sranje." Rekla sam. Stajala sam na mjestu par sekundi i razmišljala o tome što da napravim sljedeće.

Odlučila sam samo krenuti za njom i pogađati gdje je otišla. S malo sreće ću je naći.

Ušavši u zgradu našla sam se na drugom problemu. Nisam vidjela apsolutno ništa.

Odlučila sam ići desno te sam koristila zid kao vodič. Hodajući polako vagala sam šanse da budem otkrivena ako koristim bljeskavicu na mobitelu. Krajna odluka je bila eh, što bude bude.

Desna ruka mi je bila na zidu dok sam lijevom tapkala po svim džepovima koje sam imala.

Onda sam sjetila da sam mobitel ostavila doma.

'Ja sam ovisnik.' Pomislila sam. Bila je istina, na mobitel sam stalno mislila.

Nastavila sam hodati što sam tiše mogla. Ovo se činilo besmislenim. Ako ne mogu vidjeti prst pred svojim nosom kako ću pronaći Zlatokosu i ostalu dvojku?

Što se uopće događa?

Zastala sam na tren i skoro se okrenula da odem doma. 'Ovo me se ne tiče.' Mislila sam. No ako je moj mrtav djed došao da me upozori onda je valjda bitno.

Valjda. Djed je od uvijek bio čudan.

I tako sam nastavila hodati. S minutama sam postala malo sigurnija u kretanje u mraku te sam ubrzala korak.

To je postala greška pošto sam se minutu kasnije popiknula po nečem na tlu i pala na pod.

"Aghajjjj." Ispustila sam neki čudan zvuk i okrenula se na leđa. Rukama sam obgrlila poderano koljeno. Iako sam osjetila krv kako curi i komade oguljene kože više me srce boljelo za hlače. Koža mi zacijeli u sekundi, što moje hlače na žalost ne mogu.

Nakon tih par sekundi sam duboko udahnula, sabrala se i ustala. Protegnula sam se, poškljocala par zglobova i osjećala se kao preporođena.

"Okey." Šapnula sam sama sebi. Pošto nisam imala ikog da me bodri morala sam to raditi sama.

Koncentrirala sam energiju u sebi na jedno mjesto te je lagano izbacila iz sebe. Malena svjetleća kuglica je izletjela iz mene i lebdjela par metara dalje, ne mičući se. Svjetlo je bilo jedva dovoljno da nešto obasja, no bolje to nego ništa.

Trebao mi je tren da mi se glava prestane vrtjeti. Osjećala sam se čudno te nisam željela ništa više nego samo usisati energiju nazad. Mjesto joj nije bilo van mog tijela.

Ovaj put sam uspjela preskočiti sve cigle i ostale stvari po tlu. U daljini sam vidjela stepenice koje su vodile tko zna gdje. Što sam bliže išla to sam bolje čula glasove koji su od tamo dopirali. Dominirala su dva muška glasa koja su zvučala kao da se prepiru.

Kuglu sam držala bliže sebi i gotovo uz tlo ovaj put. Srce mi je počelo kucati brže te me bilo strah da budem otkrivena.

Stepenice su bile dosta kratke te su me dovele na sredinu hodnika. Betonirani zidovi su širili hladnoću. Krenula sam desno u smjeru glasova. Gotovo na kraju je iz jedne prostorije dopiralo nježno svjetlo.

Brzim sam korakom tapkala u tom smjeru. Bila sam ponosna na koliko sam bila nečujna. Usput sam stavila kapuljaču preko glave i vratila energiju u sebe. Umor koji sam imala je nestao.

"Ups." Čula sam ženski glas. Riječ je bila definicija sarkazma. Na ton su mi se obrve podigle te sam kimnula glavom, impresionirana.

"Kučko jedna-" Zagrmio je jedan od muških glasova.

"Mario smiri se." Upozorio je drugi. Bila je kratka pauza prije nego je nešto zvučalo kao da je palo.

"Sara, molim te." Na taj poznat glas sam se zaledila.

'Ne vjerujem.' Pomislila sam. To je zvučalo kao Smeđokos! To je onda valjda značilo da je cura s njim unutra, Sara, bila Zlatokosa.

Jis. Znam joj ime napokon.

"Bolje slušaj dečka." Upozorio je ponovno ovaj drugi čovjek.

Ja sam samo stajala kod ulaza i razmišljala o tome da pogledam što se događa ili ne. Pošto nije bilo vrata to bi bilo malo teže.

'Čekaj malo.' Mozak mi je promumljao. Ako su ovo dvoje unutra gdje je Alex? Je li on isto unutra, samo što ništa ne govori?

Ovaj puta sam ispustila iz sebe malo manji dio energije. Bio je proziran i vidljiv samo mojim očima, osim naravno ako netko nema dar za gledanje energije.

Šta ja znam što sve postoji.

Nego, taj sam dio energije poslala u prostoriju i koristila ga da bude moje oči.

Preko stropa sive prostorije išla je crna žica koja je imala žarulju spojenu na sebe. Ispod nje, na sredini prostorije bila su dva stolca sa dvije poznate osobe svezane na njima. Oko vrata su imali identične metalne ogrlice. Čim sam ih ugledala nisu mi se svidjele.

Oko njih bila su tri muškarca, svi u crnom. Jedan je izgledao kao da mu je strašno dosadno, jedan je bio ljut a treći skroz iznerviran. Pored trećeg je bio malen drven stolić na kojem je bio nekakav aparat za snimanje zvuka.

Po izgledu ali oboje Smeđokos i Zla- Sara, Sara su bili u redu. Jedino što je Smeđokos imao ogrebotinu na ruci koja je izgledala kao da neće prestati krvariti tako skoro. Ali će preživjeti valjda.

Alex nije bio nigdje na vidiku. Divno.

Počela sam razmišljati o tome što da napravim. Usput sam slušala razgovor između osoba u prostoriji. Za sad se činilo kao da se ništa bitno nije dešavalo. Sara se zabavljala iritirajući jednog od idiota koji su ih držali, dok ga je drugi sprječavao da je ubije u bijesu. Smeđokos je izgledao poraženo.

Prema tome što su pričali sam shvatila da čekaju još jednu osobu da im se pridruži prije nego počnu s ispitivanjem te nisam imala nikoje namjere čekate da se to desi.

I tako sam bez razmišljanja krenula u akciju.