Nada

10

Surprise

Prošlo je otprilike dvadeset minuta I meni je bilo dosadno. Vrijeme je prolazilo užasno sporo te nisam mogla ništa drugo raditi nego se neugodno namještati svakih par minuta na mjestu.

Svako malo mi je u glavu ulazila slika svoje sobe i kreveta te kako bi sad u tom trenu mogla biti doma i spavati. Ali ipak znatiželja je bila jača od mog umora te sam ostala, sama na hladnom zidu.

Jednu nogu sam pustila niz zid te sam nesvjesno njome lupkala. Drugu sam nogu podigla na vrh krova te na njoj počivala glavu i ruke. Polako sam uzdahnula.

Pomalo sam žalila to što nisam ponijela mobitel.

Za to vrijeme se ono dvoje skrilo podalje u mrak. Jedina indikacija njihove prisutnosti su bili blagi obrisi njihovih silueta i blago svjetlo mobitela koje je lagano obasjavalo okolinu. No i to je bilo teško za uočiti.

U tišini sam nekako uspjela čuti njihove šapate, no kao obično nisam ništa razumjela. Jedino kad bi neko od njih malo povisio ton bi razumjela par riječi. U noći je nekako sve glasnije.

Koliko sam uspjela shvatiti do sad provalili su u zgradu blizu ovog mjesta te špijuniraju na nečiji sastanak. Pošto još nema Alexa pretpostavljam da je to gdje je on nestao.

"Lijevo idiote rekla sam lijevo!"

"Možeš biti još glasnija?"

"Ti si trenutno glasniji od mene!"

Na njihov razgovor su mi se obje obrve podigle. Ovo je bio treći put da su se ovako posvađali u ovih dvadeset i nešto minuta. Barem je nešto bilo zanimljivo za gledati.

Zašto si ovo radim?

Osjećavši se neugodno u sjedećem položaju odlučila sam se malo protegnuti. Podigla sam nogu gore te ih obje prebacila na zgradu prema iza i zarotirala se. U procesu sam slučajno nogom udarila nešto metalno i katapulirala to niz vrh zgrade.

Čim je zazveckalo su mi se oči raširile te sam uskliknula. Ruka mi je sama izletjela te sam zaustavila predmet na sred svog puta. Skvrčivši prste predmet je doletio ravno u moju ruku. Istog trena sam zarotirala glavu i pogledala u duo. Kad sam vidjela da su još uvijek bili zaokupljeni svojim razgovorom i mobitelom sam odahnula.

Od olakšanja sam zaklopila oči. "O hvala Bogu."

Otvorila sam šaku i virnula na što se u njoj nalazi. Mrak je to malo otežavao. Prstom sam prešla preko glatke, tanke površine, sve do dijela gdje se površina povećala i udubila.

"Što žlica radi tu na krovu?" Promrmljala sam sama sebi. Brzo sam je stavila podalje od sebe. Tko zna tko je to dirao.

Pogled sam vratila ponovno na duo. Osjetila sam kako mi se dlake po rukama dižu. Zbunjeno sam protresla debelu jaknu na sebi. Nije mi bilo hladno.

Do ušima mi je doprio tih 'super'. Pretpostavila sam da se nešto dobro desilo. Znatiželja me još jednom obuhvatila te sam se ponovno probala što udobnije smjestiti.

Jedna od silueta se počela micati i ubrzo mi je nestala s vida. Trebao mi je trenutak da shvatim da je to bio Smeđokos koji je otišao. Zlatokosa je ostala na mjestu još uvijek šapčući i gledajući u mobitel.

Na kratko sam zjevnula, umorna. Kako oni mogu ovo raditi većinu noći nisam nikako mogla shvatiti.

I tako je prošlo još kojih deset minuta u kojima je sve bilo super.

Naravno jesam se dosađivala no znatiželja me držala budnom, zajedno sa željom da budem dolje među njima. Nedostatak prijatelja je na me negativno utjecao.

Prošlo je deset minuta i u tom trenu se desilo nešto što ću pamtiti do kraja svog života, i vjerojatno još dulje.

Trebalo mi je par trenutaka da shvatim da je netko bio pored mene. Nisam ni znala koliko dugo su tamo sjedili jer su bili potpuno nečujni. Samo su sjedili i promatrali istu scenu poput mene, s većim interesom zamnom nego s osobama ispod. Kako sam to znala? Pa..

"Tvoji prijatelji?" Glas je upitao. Bio je naravno humor u njemu, pošto je već znao odgovor.

Na stran glas srce mi je poskočilo te mi se glava zarotirala u smjeru zvuka toliko brzo da su mi svi vratni kralješci popucali.

Kad sam vidjela tko je bio do mene nisam mogla disati.

Iako nije bilo svjetla oko mene on je sjajio kao svoj vlastiti izvor. Na naboranom licu je imao meni dobro poznat osmijeh te oči svoj star predivan sjaj. Iako star iz njega se širila neka dječačka snaga i radost. Sjedio je do mene i gotovo bezbrižno ljuljao noge slično tome kako sam ih ja ljuljala malo ranije, sve dok me promatrao.

Ja s druge strane sam skoro pala sa zgrade. Na sreću sam se uspjela na vrijeme stabilizirati te sam se umjesto skotrljala na krov. Na putu sam pokupila onu žlicu i bacila je s krova.

"Izgledaš malo iznenađeno." Rekao je. Vidno se suzdržavao od smijeha.

"Djede?" Gotovo sam vrisnula. Zlatokosa mi je isparila iz uma.

"Jedan jedini."

Trepnula sam par puta. Kad to nije upalilo sam čak i protrljala oči. Nije upalilo. Moj djed je još uvijek bio ispred mene.

Moj mrtav djed.

Pošto je shvatio da od čuda neću više ništa reći počeo se smijati.

"O, zamišljao sam tvoj izraz lica već neko vrijeme ali ovo je toliko bolje." Rekao je kroz smijeh.

"Ne..ne razumijem." Izdahnula sam nesvjesno. Cijela situacija se činila kao čudan san.

"Oh, oh naravno da ne!" Zavikao je i hitro skočio na noge. Kretao se brzo i spretno te se u trenu pojavio ispred mene. Primio me za ruke i naglo uzdigao na noge. Pridržao me dok sam se pokušala stabilizirati.

Osjetila sam lagan miris cimeta i naranči. Po tome je uvijek mirišala njegova kuća kad god bi došla posjetiti. Sjećam se da sam se uvijek pitala od kud je miris dolazio i kako je mogao biti tako lijep. Na moju žalost djed je uvijek odbijao odgovoriti.

Osjetivši to na oči su mi navrle suze.

"No no." Potapšao me po glavi. "Nemoj plakati. Ne znam što raditi s ljudima koji plaču."

"Ne..ne razu-mjem." Rekla sam kroz štucanje.

Uzdahnuo je. "Recimo samo da mi Smrt duguje par stvari. No dosta sad o tome. Obriši te suze jer imam osjećaj da će te određena trojka uskoro trebati."

"Što?" Osjećala sam se kao da sam to isto pitanje večeras ponovila stotinu puta.

"Velim ti kasnije. A sad se razvedri." Podigao mi je glavu da vidim njegov širok osmijeh.

I iste sekunde nakon nestao.

"Djede?" Dozvala sam tiho. "Djede Travis?"

Tišina.

"Djede Travis." Dozvala sam malo glasnije. U misli mi je došla ideja da sam sve ovo umislila. Polako mi se počelo činiti tako.

"Ha." Nasmijala sam se sama sebi. "Nisam normalna. Ludim. Što mi se to događa?"

Pogledala sam prema kutu zgrade i brzo doskakutala do njega. Pogledala sam Zlatokosu. Još uvijek je bila na svom mjestu i šaptala.

Što bi se trebalo desiti?

"Haluciniram." Rekla sam sama sebi. "To je to zar ne?"

Da. Dap. To je bilo to.

Zlatokosa se odjednom počela žurno micati. Gledala sam s intresom kako je glasno psovala i nešto radila. Minutu kasnije je i ona nestala u smjeru gdje su ono dvoje prvobitno otišli. U daljini se čula buka.

Ne vidjevši drugu opciju krenula sam za njom, putem se uvjeravavši da nisam luda.

Tko zna zna.